S pomalo sjetnih niti u zraku plete se klupko čežnje....
Još samo nekoliko trenutaka...
još toliko malo....već osjećam, osjećam mnogo strasti, veselja, radosti,
prikrivenih razočaranja potkrepljenim mišlju "Ali baš tako je i moralo biti"
Neobično je kako je prirodu moguće gledati toliko mnogo, kako je iste prizore prirode
moguće gledati svakoga dana, a nikada ne dosade.
Tada govore o umjetnosti, a možda je najveće umjeće upravo
samu prirodu prepoznati kao pravi i istinsku umjetnost.
Osjećam, sjetnost, malenu turobnost jer prije samo nekoliko godina otkrivajući
ljepote svijeta za koji nisam niti znala kako divan može biti svake godine postao je malo
tmurnijim, ljudi su počeli nestajati, odlaziti zauvijek - sa ovoga svijeta....
Uistinu, veselim se ponovnom odlasku na to mjesto, zanima me kako će biti, hoću li se osjećati bolje ili lošije
negoli prije - hoću li biti zadovoljna, sretna, ili čak vrlo razočarana....
S toliko ispremješanih osjećaja ići ću tamo.
Ne znam, kažem sama sebi ; "Ne može mi biti loše." Opet pak,
možda je to samo loš predosjećaj od prevelike doze čežnje i iščekivanja.
Da mi je samo jednom čuti "Sve će biti dobro." ili "Ne brini se, vidjet ćeš, bit će ti predivno! Ma garantiram ti ovo što ti govorim!" sa smiješkom na licu.
Nekako sve blijedi, stari, gasi se.....
a ja osjećam kao da sam spremna za nešto novo, nešto drukčije!
Kao da mi je duh prevelik postao za ovo tijelo....kao da bi putovao, da bi lebdio,
veselio se i plakao istovremeno, a ovo moje jadno tijelo to sve slabije podnosi.
Možda ipak, jednom, moj duh dovoljno osnaži da i tijelu dade energiju i zajedno krenu prema
svome svijetu!
"Jer ono što uistinu želiš, ma svijet će se urotiti da to i dobiješ!"
Post je objavljen 23.07.2010. u 22:04 sati.