Čudno je to , zapravo, koliko čovjek čvrsto stoji iza svojih uvjerenja, koliko ih brani i grčevito ih se drži, dok se jednog dana ne obruše ispod njega, naglo i eksplozivno, poput drvenog suhog mosta iznad provalije, iz nekog tamo filma o Indiani Jonesu.... Ostaneš visiti na špagici, oko tebe u zraku lelujaju ostaci prašine i piljaka, i ti se pitaš otkud sad pak to........
Imaš li snage za ostati tako, za popeti se po užetu poput cirkuskog velemajstora, ili pak otpustiti umorne ruke i postati na trenutak galeb iznad mraka.......
Hmmm.... koliko sam toga branila, koliko sam se pravila važna i koliko sam stvari znala, a zapravo ništa od tog nije bilo stvarno. Ili je bilo stvarno, samo sam ja gledala kroz jeftine ružičaste naočale. Sad kad čitam stare postove, sve je tako daleko, tako čudno, kao da čitam nečiju tuđu priču, neke strane osjećaje, neke nepoznate ljude. Situacije iz vremena i prostora tako daleke kao rat u susjednoj zemlji, kao neki daleki san....sve je poznato...a opet tako strano. Nije zaboravljeno, ali je izmijenjeno, dobilo je žutu patinu starosti, istrošenosti, ishabanosti.......poput nekvalitetnog ukrasa koji se počeo guliti....
Vraćam se na davno napisanu pjesmu, ovdje objavljenu još 2006. o nijansama, kad se prvi put pojavio spektar čudnih boja, nepripadajućih u dugu mog života:
"Predodžba onoga što imamo, što jesmo,
i što jesu drugi
gotovo uvijek je različita onoga što zaista jest.
Da ne kažem pogrešna.
Neki to shvate prije, neki kasnije.
Neki možda nikad.
Ovim zadnjim zavidim.
Živjeti i lebdjeti na malom, debelom,
mekanom oblaku, tamo gore…
Tamo gdje je nebo…
Još nisam pala s oblaka.
Držim se za njega, grčevito ga grlim,
u želji da ostanem.
Još uvijek lebdim i plutam.
I smiješim se. Da, smiješim se.
Ali nebo nije više isto.
Ne, nikako nije.
Bilo je ružičasto.
Sad je trula višnja.
Boja je ista. I nebo je isto.
U pitanju su nijanse…"
Trula višnja…hmmm….polako je prerasla u smeđu , tamnu boju raspadanja i nemira. A ja se evo još uvijek smiješim, još uvijek gledam u dugu, i još uvijek se hrvem s istim demonima koji me prate taj dugi neprekinuti niz godina.......
Još malo snage imam, evo gledam u veliko toplo sunce i hranim se. Ne, neću posrnuti.
To vam obećajem. Duga ostaje samo moja……..a loše boje….nek nestanu u sumraku svog očaja. Tu više ništa ne mogu učiniti….
Post je objavljen 12.07.2010. u 08:28 sati.