Danas je moja priča bila lijepa, ali, opet, kako to ljudi najčešće i čine; pričaju
uvijek one tužnije.
Možda tako olakšamo svoju dušu ili pak se nadamo da će nas te priča naučiti nečemu pametnijem
i boljem, da će to iskustvo ipak na kraju postati sretno unatoč tolikoj boli.
Zar je uopće moguće da ljudi možda i počinju voljeti bol?
Bili jednom dvoje mladih ljudi; ipak, bilo im je lijepo, družili su se i mogu reći - voljeli.
Živjeli su zajedno i stvarali zajedno novi zajednički život.
Zapravo, bili su sretni mladi ljudi. I vrlo uspješni, također.
Godine i godine i godine....prolazile su.
Svađe su postale učestalije i glasnije. Snažnije.
Jake. Jače.
Opasnije.
Što se to događa ljudima? Je li to možda loš način života, nekakva prokleta kolotečina
tmurne boje iz koje je teško isplivati?
Moguće je. Zapravo, vrlo je moguće, ali opet,
odjednom.
Sve stane i nakon silnih ružnih gotovo gnusnih riječi
nastane stanka.
Događaj!
Upravo ono što se možda čak i čekalo, ono što je rijećima tisuće puta izrečeno "NE trebam te."
sada je i učinjeno.
Ono što se činilo gotovo nemoguće dogodilo se.
Toj nekoć mladoj ženi je i sada srce ostalo povrijeđeno,
ponos pogažen, a osjeća se kao da nitko nije uz nju.
A ono, nesretan je, cijeli mu je život nesretan
i tužno luta ulicama, pomalo agresivno od bijesa i nemoći.
I ona isto.
Ali nikako da se sretnu.
I to je tako prokletno iritantno!
Zašto ta prokleta sudba jednom ljude ne pogura u pravome smjeru, jedne prema drugima?
Zašto im uvijek sve oduzima?
Zašto je čovijek tako jadno nemoćno biće koje ne može pomoći drugima
u njihovoj sreći premda vidi koju i kakvu grešku čine?
Kako je teško gledati tuđu patnju tako nemoćan!
Sile prirode pomozite! Pogurnite ih na pravi put - jedno prema drugom,
ali sa smješcima na licu!
Post je objavljen 10.07.2010. u 23:56 sati.