U jednom trenutku sam posegnula za svojom knjižicom u kojoj su misli sv. Ivana od Križa i prvo sam naišla na jednu koja me neko vrijeme tjerala na razmišljanje. Međutim, kako sam to zatvorila zaboravila sam pod kojim je brojem, ali danas sam naišla na jednu drugu misao:
"BOLJE JE SVLADATI JEZIK NEGOLI POSTITI O KRUHU I VODI."
Ne, ova misao me nije toliko potakla da razmišljam o njoj da dokučim što je Ivan htio reći. Ne, ova me je sjetila na jednu osobu koja me je jako povrijedila i rane koje su još sviježe i jedna koja je još uvijek otvorena.
Doista je puno bolje da čovjek svlada svoj jezik jer se njime može puno drugima napakostiti. I dan danas ne znam zašto, ali ta osoba je bila ljubomorna na mene, a ja sam pala na njezine suze i htjela joj pomoći, čak i onda kad je u meni sve ubrzo vikalo i upozoravalo da budem oprezna. Mislim da sam kasno povukla kočnicu. Rekla je da se pronašla i trudila se biti bolja, bar sam tako mislila. Počela je puno moliti i postiti i sve je to na početku bilo u redu, bez ikakva pretjerivanja. Obraćenica... kako sa i naivna bila... pa ne može se obratiti preko noći. Malo po malo primjetila sam kako moli sve više, kako posti sve više. Rekla sam da ne treba tako da ne mora sve to nizati. Uzaludno! Tu je bio i jedan svećenik koji ju je podržavao, shvatila sam da i on jako puno pretjeruje i previše često su mu demoni i zlo na usnama. Ali nije me slušala, nitko me nije slušao. Ali mislim da tu osobu nije možda pogodilo to što više znam o takvim stvarima nego to što nam se isti momak sviđao... Kasnije sam shvatila da me je dosta ocrnila pred njim, i po mom naselju. Strašno. Neki ljudi ni sada ne pričaju sa mnom, a ako pričaju dobro paze da nema nekog u blizini.
Kakve je ona koristi ona imala od toga što je toliko postila, molila kad joj sve donekle izgubilo smisla u onom trenu kad je otišao onaj svećenik?
Kakve koristi? Nema koristi, ma kako to zvučalo u ovom trenu da mi nižemo molitve i postove, a ne brinemo se za ono važno, za našu dušu koja će morati jednom stati ispred Gospodina i ponuditi mu sebe. Što ćemo mu dati? Prazninu? Ili pakost, ljubomoru, zlobu... Ili ljubav, trpljenje, radost, poniznost... Što mu duša koja posti bez srca, ljubavi može ponuditi? Pa takva osoba samo sebe izgladnjuje i stres si pričinja. Pa to ide u grijeh. Možda je mazohistica koja uživa u svojoj patnji? Možda, ali ona je ipak nadasve jako ranjena, a ne želi čuti Očev glas pun ljubavi na koji mu samo mora odgovoriti ljubavlju, samo ljubavlju jer sve ostalo proizlazi iz toga... Sve, ali baš sve...
Mislim da sam itekako naučila da niti post ni molitva ne pomažu u onom trenu ako naše srce nije čisto!!! Ima toliko ljudi kojima su srca predivna i okrenuta prema ljubavi prema bližnjem, a ne mole se niti poste... Molitva i post moraju dolaziti iz srca, onda ima svoju svrhu i smisao i onda je ugodno Bogu. No nisam ja tu da sudim ili tako nešto, ali čovjek najbolje razumije po primjeru i vlastitim pogreškama.
Jako ste mi nedostajali kao i ovaj moj mali kutak, ali ovaj put neću ovo zapustiti, borit ću se i protiv sebe!
Neka vas sve Bog blagosovi i obdari svojim milostima.
Post je objavljen 18.06.2010. u 17:01 sati.