Naravno on vec sjedi na klupi, samo me interesuje ide li covjek ikada kuci?!?
Ma briga me!
-Stigao si! Jesi li umoran?
-Da. Rekoh potpuno bezvoljno, ne gledajuci u njegovom pravcu, pokusavajuci da mu tim gestom stavim do znanja da mi nije do razgovora.
-Steta! Vidis ja zadnjih godina ne radim nista sto me moze umoriti, vjeruj mi da je tako mnogo bolje, na kraju krajeva i kakve mi koristi od umaranja!?
Naravno, poslije ove izjave svi moji planovi da ga ignorisem su pali u vodu i iznervirano sam mu odbrusio...
-Neki od nas moraju da rade da bi zaradili za zivot, a posao umara ako niste znali!!
-A pored toga se ni ne nerviram. Ni to mi ne prija. Zasto se ti nerviras?
-Ne nerviram se! Svako radi i umara se!
-Volis li svoj posao?
-Volim.
-Pa, zasto te onda umara?
-Zato sto nakon odredjenog broja sati na poslu, pa ma koliko ga covjek volio, tijelo pocinje da osjeca umor. Jednostavno je tako, tako tijelo funkcionise, ako nisi znao!
-Zasto ne prekines sa poslom kad prekines da uzivas u njemu?
-Zato sto tako ne ide! Ne mozes stati na pola posla?
-Zasto de ne?
-Zato sto tada ne bih zaradio dovoljno novca.
-Zasto ti je podreban taj dodatni novac?
-Da bih sebi priustio lagodniji zivot, putovanja, jednostavno odmor.
Cim sam zavrsio recenicu, on je poceo da se smije, nije to bio podrugljivi smijeh vec smijeh roditelja kad dijete izvali neku simpaticnu glupost!
-Oprosti, nisam izdrzao... Radis duze da bi mogao da zaradis da se odmoris! Meni to cudno zvuci.
Nastavio je sa smijehom, ustao, pozdravio me mahanjem rukom, uz recenicu...
-Vidimo se sjutra.
Ja sam gledao za njim, prvo u cudu a kada mi je lagano doslo do mozga o cemu covjek prica, nasmijah se i ja!
Pa i nije daleko od istine...
Post je objavljen 15.06.2010. u 20:05 sati.