Čujte, braćo, jednu priču iz krvavih naših dana,
Kad je bilo i napretek ljudskog mesa za gavrana:
Živjela su do dva brata, a na glasu dva junaka,
Letjela im svjetom slava ko na krilu vjetra laka.
Ali braća mrzila se kao ljute šumske zvijeri,
Mrzila se. Ah a zašto? Što u jednoj nisu vjeri.
I kad bi se gdjegod sreli, mačeve bi povadili,
Pa po grudi svoje majke krv vlastitu rijekom lili;
A majka im kukavica jecajući, ljutom bolju
Gledala je, gdje joj djeca u sljepoj se mržnji kolju.
Duša joj je, puna rana, danju-noću uzdisala,
I molitvu toplu Bogu, pred nebeski prjesto slala.
Molila je, da u srcu njene djece Bog s visina,
Ukorjeni bratsju ljubav, ljubav mlijeka materina.
Te je molbe Višnji slušo, pa nakon jednog dana
Poslao je svog Anđela iz nebeskih cvjetnih strana.
Jest, poslo je svog Anđela rajskog mira i ljubavi,
Među braću zavađenu, pravo bratstvo da postavi.
Pa kad su se jednog dana na mejdanu braća srela,
Među njih mi Anđeo pade¸sa grančicom bjela krina:
„Stojte, reče, dost je borbe! Ta znate li, da ste braća,
Ne čujte l kroz godine majčinog ljutog plača?
Hrvati ste, a majka Vam Hrvatska je, slika raja,
Njena prošlost, krv i jezik Vas ko sveta veza spaja!
Zar proljevat bratsku krvcu zato, što Vas vjera dijeli,
Bog je jedan za sve ljude, i Bog bratsku slogu želi.
Dok Vi tako koljete se, Vaša majka bolno jeca:
„Neslogom će i razdorom vlastita me ubit djeca.“
O daj zato zagrlte se; majka će Vam sretna biti,
Vaša ljubav njoj je melem, rane će joj izlječiti.
I na njenom tmurnom čelu zasjat će stara slava,
Što je sjala u vremenu velikoga Tomislava!“ –
To je reko Božji Anđeo, pa sa granom krina bjela,
Zavađenoj braći tada ovjenčao vedra čela.
I toplijem zagrljajem braća su se zagrlila,
I u oku radosna im suzica se zakrijesila,
“Mujo brate“, Ivo reče, „šta je bilo, zaboravi!“
„Ivo brate“, Mujo zbori, „složimo se u ljubavi...“
Eto tako dobri Bog je mir posijo među braću,
I tim mirom učinio majčinome konac plaču.
I danas se Bogu hvala, braća ljube ko golubi;
Ali, ali – Trebević se s Velebitom još ne ljubi!!!
Mustafa Čazim Čatić
„Hrvatska svijest“, I., br. 8., str. 1. – 2.; Sarajevo, 1914.
Post je objavljen 01.06.2010. u 08:59 sati.