Često u trenutcima potpunog opuštanja i prepuštanja ovozemaljskim užicima kontempliram o životu svrsi smislu i tražim jedan suvisao razlog za opravdavanje mog postojanja u Svemiru.
Jedan od tih trenutaka je i ritual pranja kose.
Pošto nisam frizerka, ne mogu iz prve a bome ni iz četvrte pogoditi idelnu temperaturu za moj skalp, zato se voda prvo petnaestak minuta cijedi u slapićima negdje ofrlje po kosi, bez kontakta sa kožom. Dok tako desnom rukom usmjeravam glavu tuša podalje od svoje a lijevu žrtvujem vrućoj/led hladnoj vodi, mislim se i duboko razmišljam.
O bitnim stvarima.
Ostvarujem li svoj puni potencijal, kao osoba? Postoji li neki način da unaprijedim svoja znanja i vještine?
Pa malo razmišljam o tome. Tečaj kuhanja? Kulinarski vrhunac mi je tvrdo kuhano jaje, a možda u meni čuči neki genije od kuhače... Hm, tečaj je tečaj, to uvijek mogu upisati, a da promijenim fakultet možda? Tri studija u četiri godine nije malo, ali jesam li ja sigurna – sigurna da je to baš to što ja želim, je li upravo to ono do čega mi je stalo, i vidim li ja sebe za deset godina u toj branši, kao uspješnu i zadovoljnu ženu?
Do sada sam već pogodila neku temperaturu koja mi neće nanijeti fizičke ozlijede pa krećem u bitku sa grivom, naoružana šamponom.
Dok bezuspješno pokušavam zapjeniti kosu iz prvog pokušaja (na pakiranju piše nanijeti jednom. Oprala sam kosu prije 2 dana. Nije toliko prljava. Zašto se ne pjeniiii????!!!) nastavljam sa svojim duhovim preispitivanjima.
Dobro, neću biti sebična i umišljena. Nije poanta da ja budem sretna, već da usrećujem ljude oko sebe, je li tako? Pa ramišljam, jesam li odabrala pravi poziv da ispunim svoju misiju na Zemlji? Hoću li, nastavim li se kretati ovom stazom, ispuniti svoj puni potencijal unaprijeđivanja ljudskog društva kao takvog?
Dok se krpe pjene (sa drugim nanosom, šampon se pak previše zapjeni, tipično) nezaustavljivo napreduju prema slivniku potaknute mlazom - ne pretople, ne prehladne, nego baš taman – vode, padne mi napamet užasavajuća pomisao.
Pa ja uopće nisam bitna! Boli Svemir neka stvar postojim li ja ili ne! Moje disanje ne pokreće tsunamije na Istoku niti otkucaji mog srca uzrokuju potrese na Sjeveru. Gravitacijski, geografski, geološki a pogotovo egzistencijalistički sam potpuno nebitna!
Obuzeta mračnim mislima ispirem kosu posljednji put. Što mi je Svemir, majčlica Zemlja pripremio danas? Može me rijeka progutati, vjetar odnijeti, nikoga neće biti briga. Sada mi već suze kreću na oči a grlo se steže.
Potpuno nebitna. Da sada nestanem... Tko bi primjetio? Tko sam ja uopće da bi ikoga zanimala?
Napipavam ručnik, njime brišem pjenu s očiju te omatam kosu. Podižem pogled i kroz maglu vidim lice poznatih crta. Blizu je, mogla bih ga rukom dotaknuti. Zgledam se u njega, a ono mi uzvraća zabrinuti pogled.
Tko si ti? Tiho ga upitam dok pružam ruko da ga dotaknem.
Lice ustukne, tutne mi naočale u ruke i kaže – Mjaketimilemala, stvarno nisi normalna, što radiš u wcu sat vremena? Mirela je na vratima, dogovorile ste se za vani.
Mogla si i prozor malo otvorit da izađe ova vlaga... Božedragi štasamjaovorodila... zagunđa moja majka ostavivši me samu.
Sa naočalama u rukama. Tupoga pogleda. Nimalo pametniju.
Post je objavljen 20.05.2010. u 16:02 sati.