Ispričat ću vam priču. Priča je dugačka, ali vrijedna čitanja jer zbog rezultata ove priče dva dečka su doživotno u zatvoru, a jedan čeka smrtnu kaznu. Osuđeni su premda nije bilo nikakvih fizičkih dokaza, a svjedoci su i sami priznali da su lagali pod policijskim pritiskom. Ova priča nije za djecu.
****************
Dana 5. svibnja 1993. u West Memphisu (Arkansas) prijavljen je nestanak 3 osmogodišnja dječaka, znana po imenima Steve Branch, Christopher Byers i Michael Moore. Pronađeni su sljedećeg dana u malom zaljevu u blizini. Tijela su im bila gola, a udovi zavezani njihovim vlastitim vezicama. Odjeća im je bila izokrenuta naopako, omotana oko štapova i bačena u istu vodu. Sva trojica bila su teško isprebijana, a C. Byers je imao razbijenu lubanju. Također je bio i kastriran.
Prvi nalazi autopsije nisu mogli odrediti vrijeme smrti, kod Byersa je uzrok bio gubitak krvi, dok su druga dvojica umrli utapanjem. Kasnijim nalazima otkriveno je da su umrli između jedan i pet ujutro, 6. svibnja 1993.
Nepropisna istraga koja je slijedila je razlog ove kontroverze.
Iste večeri kad je prijavljen nestanak djece, u restoran Bojangles, koji se nalazio u blizini mjesta zločina, ušao je Afroamerikanac blatnjave i krvave odjeće i zaputio se prema toaletu, gdje je obavio veliku nuždu na podu wc-a. Vlasnik je odmah pozvao policiju, no misteriozna osoba je otišla. Policija je stigla tek dan poslije i pokupila dokaze. Dokazi nikad nisu došli do postaje jer su policajci tvrdili da su ih izgubili.
Mjesto zločina je promijenjeno prije nego što stigli forenzičari. Policija je nepropisno izvadila tijela iz vode te ih tako izložila suncu i insektima, a forenzičare je pozvala dva sata nakon otkrića. Forenzičari su, pak, obavili loš posao jer se na mjestu pronalaska nalazila i mala količina krvi koja nikada nije bila testirana. Poslije se doznalo da su i prikupljeni dokazi bili nepropisno prikupljeni; stavljani su u papirnate vrećice iz supermarketa.
U međuvremenu je, od strane policajca koji se nalazio na mjestu zločina, započeo trač da je tada 18-godišnji Damien Echols (koji se, kao i njegov najbolj prijatelj Jason Baldwin, isticao u malom gradiću jer je bio metalac, oblačio se u crno, što je prema mišljenu stanovnika, značilo da su Sotonisti), mogući ubojica ("Looks like Damien Echols finally killed someone").
Na barem jednom od tijela su se nalazili otisci ugriza, što nije uočeno na vrijeme, već nekoliko godina nakon suđenja, kada su stručnjaci pregledavali slike. Dokazano je da otisci zubi nisu pripadali niti jednom od glavnih osumnjičenih. Postoje spekulacije da su otisci zubi zapravo životinjski.
Policija je ispitala Echolsa dva dana nakon otkrića tijela. Šef policije, Durham, izložio ga je poligrafskom ispitivanju. Prema njegovim riječima, kada je pitao Damiena Echolsa je li ubio tu djecu, on je odgovorio da nije, no poligraf je pokazao da laže. Treba napomenuti da policajac Durham nikada nije sačuvao niti jedan pismeni zapis niti rezultat testa koji bi potvrdio te tvrdnje.
3. lipnja 1993. policija je privela 16-godišnjeg dečka po imenu Jessie Misskelley Jr., čiji je IQ bio 72. Mentalno zaostalog dječaka ispitivala je 12 sati bez nadzora odvjetnika, roditelja niti skrbnika. Od čitavog razgovora, snimili su samo 46 minuta. Na snimci Jessie priznaje da su ga Damien Echols i Jason Baldwin (s kojima se nije prije toga družio, premda su se poznavali) pozvali da ide s njima. Tada ih je gledao kako udaraju tri dječaka, a kada je jedan pokušao pobjeći, Jessie ga je uhvatio, prepustio onoj dvojici, pa otišao. Međutim, nije znao reći kada se zločin dogodio, te je stalno mijenjao iskaz. Tijekom suđenja, stručnjak za lažna priznanja, Dr. Richard Ofshe izjavio je da je Jessievo priznanje bio klasičan prizor policijske brutalnosti i iznuđivanja, te da je to bilo najgluplje priznanje koje je ikada čuo. U priznanju je Jessie izjavio kako je gledao Damiena kako siluje jednog od dječaka, no poslije je dokazano kako dječaci nisu bili silovani, već da su prošireni anusi dio normalnog post-mortem stanja tijela.
Misskelley je poslije izjavio da se bojao policije te da je rekao ono što su oni htjeli čuti.
Vicki Hudcheson je igrala veliku ulogu na suđenju.
6. svibnja 1993. (dana kada su dječaci pronađeni) je bila na poligrafskom testiranju pod sumnjom da je ukrala novac od svoga šefa. Njezin maleni sin Aaron, koji se družio s ubijenim dječacima, izjavio je da je vidio kako su dječaci ubijeni u kućici za izgranje u blizini naselja, a da su ih ubili Sotonisti koji su pričali španjolski. Međutim, na mjestu koje je naveo nije bila nikakva kućica, pa su njegove tvrdnje odbijene. To nije spriječilo policajca da procuri informaciju kako su ubojstva djelo Sotonista.
1. lipnja Vicki je dopustila policiji da postavi skrivene mikrofone kod nje u kuću. Ona je pozvala Echolsa i razgovarala s njim. On nije rekao ništa inkriminirajuće. Policija je poslije tvrdila da je snimka jako loše kvalitete, a Vicki da je kvaliteta bila odlična.
Na suđenju je rekla da je 2. 6., zajedno s Damienom nazočila Esbatu, wiccanskom tajnom sastanku, na kojem se Damien hvalio ubojstvima. No, nije znala reći lokaciju Esbata niti identitet barem jedne od nazočnih osoba.
Važno je napomenuti da Vicki nikad nije optužena za krađu, a i sama je poslije priznala da je lažno svjedočila pod pritiskom policije.
Na temelju lažnih i iznuđenih izjava, bez ijednog fizičkog dokaza, Jason Baldwin i Jessie Misskelley osuđeni su na doživotnu kaznu, dok je Damien Echols osuđen na smrtnu kaznu otrovnom inekcijom. Osudio ih je sudac David Burnett.
Događaji i kontroverze poslije suđenja
1994. godine, temeljen na ovoj priči, izlazi dokumentarac Paradise Lost: The Child Murders at Robin Hood Hills. Zahvaljujući velikoj pozornosti koju je film privukao, javilo se mnogo stručnjaka koji volontiraju kako bi prikupili dokaze i oslobodili osuđenike. Damien Echols, koji je osuđen na smrt, uvjeren je da je taj film jedini razlog zbog kojeg je on još uvijek živ.
Usprkos tome što su pronađeni mnogobrojni novi DNA dokazi, među kojima su i dna očuha ubijenog Steviea Brancha, po imenu Terry Hobbs, dna Terryevog prijatelja te vlas nepoznate osobe afričkoameričkog podrijetla, sudac David Burnett odbija dopustiti novo suđenje.
Tijekom jednog od prijašnjih slušanja, Jessie-ev odvjetnik Stidham (sada i sam sudac) podigao je pritužbu zbog pristranog ponašanja suca Davida Burnetta. Incident se dogodio 2008. Naime, nakon što je rekao poroti da uzme pauzu, jedan porotnik mu je odgovorio da su još malo gotovi, na što je on odgovorio da se "ipak moraju vratiti kako bi izrekli kaznu". Na to je porotnik upitao "A što ako ga ne smatramo krivim?", a sudac Burnett ga je znakovito pogledao i zatvorio mu vrata pred nosom.
Vjerovatno najkontroverzniji incidenti vezani su uz očuha jednog od ubijenih, John Mark Byers-a.
Tijekom Božića 1993. poklonio je autorima dokumentarca nož. Ovi su na nožu primjetili krv i dali ga na testiranje. Ne znajući za to, Byers je izjavio kako nož nikada nije koristio ni u kakve svrhe. Nakon što je saznao da na nožu ima krvi, Byers se sjetio (??) kako je nož koristio jednom, za rezanje jelenjeg mesa. No, analiza DNA je pokazala kako je krv na nožu ljudska, štoviše, da je iste krvne grupe kao krv ubijenog dječaka, ali i samog Byersa. Na to je Byers izjavio da se jednom porezao tim nožem. Kao dokaz da ne laže, Byers se podvrgnuo poligrafskom testu, koji je potvrdio da su tvrdnje istinite. Međutim, utvrđeno je da je Byers bio pod utjecajem raznih psihoaktivnih tableta, koje je dobio kao recept za smirenje, a koje su utjecale na rezultate poligrafa.
Kao što već spomenuto, trojica osuđenika podvrgnuli su se testu kojim je dokazano da njihovi otisci zubi nisu bili na tijelu Stevie-a Brancha. Byers je 1997.-e, nakon prvog suđenja, otklonio sve svoje zube i zamijenio ih umjetnima. Nikad nije izjavio vjerodostojan razlog tome; jednom je izjavio da je zube polomio u barskoj tučnjavi, drugi put da su ispali zbog nekih lijekova koje je koristio, a treći da je ionako već duže vrijeme to planirao učiniti. Stručnjaci su prema njegovim starim slikama zaključili da postoji velika vjerovatnost da stari zubi odgovaraju ugrizima, no nisu u mogućnosti dokazati.
Tome da je Byers sumnjiv, govore u prilog i sljedeće činjenice. Na tijelu njegovog posinka nađeni su otisci kopče s Byersovog remena, no on se brani činjenicom da je na dan nestanka istukao Christophera. Također, Byers je izjavio da na dan nestanka nije vidio djecu čitav dan, no njegovi su susjedi izjavili kako su ga vidjeli kako se dere na ubijene dječake ranije tog dana. Byers je poznat po nasilnom ponašanju prema bivšoj supruzi Sandri. Majka njegovog ubijenog posinka, Melissa, nekoliko se tjedana prije ubojstva žalila školi jer sumnja da joj je sin sexualno zlostavljan. Umrla je tri godine nakon sina u još uvijek nerazjašnjenim okolnostima.
Pamela Hobbs, majka ubijenog dječaka Stevie-a Brancha, vjeruje u nevinost optuženih. Nakon pritiska javnosti, a vjerovatno i da očisti svoje ime, John Mark Byers je izjavio da i on vjeruje da su optužene pogrešne osobe. Sudac Burnett i dalje smatra kako DNA dokazi da su dečki nevini nisu dovoljni.
30. rujna ove godine Echolsovim odvjetnicima je odobreno još jedno saslušanje. Nadaju se da će se sudac Burnett smilovati i dopustiti suđenje jer Damienu svakim trenom istječu minute života.
*****************************
Ako želite znati više o ovom slučaju, posjetite stranicu www.wm3.org. To je udruga za podršku i pomoć osuđenim dečkima, poznatima kao West Memphis 3. Ova udruga ubraja članove poput Johnny-a Deppa, M. Mansona, grupe Pearl Jam, Winone Ryder, pjevačica Dixie Chicks-a Natalie Maines, bivši član grupe Misfits Michale Graves, te mnogi drugi.
Također pogledajte Paradise Lost; The Child Murders at Robin Hood Hills i Paradise Lost 2; Revelations, te pročitajte knjige Blood of Innocents Guya Reela, Devil's Knot Mara-e Leveritt, te knjigu samog Damiena Echolsa; Almost Home, Vol 1.
Ako želite, možete potpisati peticiju kojom tražite pravedno suđenje na stranici:
http://www.petitiononline.com/wm3ata/petition.html
Post je objavljen 18.05.2010. u 14:23 sati.