Marketing
(to miss someone like a retard misses the point)
Imamo taj novi viseći element u stanu, i u njemu bočice bademova ulja, moje plastične kutijice sa smeđim poklopcima, neke kakaove preparate, malograđanske sapune i tatinu pjenu. Maločas sam po prvi puta taj naš novi element doživjela kao novi miris među konstantnim zrakom između zidova ko tajni u našem stanu.
Inače ne vjerujem mirisima. Ali se divim mirišljavima. Ja vjerujem u miris stvari koje nisu tu da bi mirisale. Meni miriše trenutak pred utonuće u san, mirišu mi papirići žuti i roza po zidu ispred mene, mirišu mi flomasteri, ali ne mirisom svojim vlastitim, nego mirisom zaborava. Ili sjećanja. Jer nečem od tog dvoje svjedoče. (Lea je rekla da ću cijeli život provest zapisivajući neki kurac. Ne znam poznaje li Lea miris čitanja prašnjavih riječi i miris koje stranice odaju čim te sjete davnih veza i davnih stvaranja.)
Imam fiksaciju na veze. I na množinu. Polažem se u odnose i sve vrste geometrijskih likova kakvi postoje među ljudima i njihovim htijenjima. Polažem se u ljeto. U obale i hladovine. U drveća i stari grad. Polažem se u ljude ovaj put. Iako
postoji onaj ljud koji ne voli polaganje, a ja baš tog ljuda volim. Postoji izraz lica u ljudima koji se ne polažu drugima, postoji njihova putanja hoda koju vjerojatno nitko nije hrabar za pratiti je. Ili postoje hrabri - time i nazadni, a opet tako napredni. Jer je putanja hoda takvih ljudi takva da te vraća u takve prošlosti da se i ti takav ponekad upitaš zašto si takav, i, još važnije, zašto su oni takvi.
Ljudu, ja te još strpljivo pratim i nosim viziju tvoje putanje sa sobom oko vrata i u satu na desnoj ruci i u karti za autobus. Nosim u svim stvarima koje su uvijek sa mnom. Na ovoj dosadnoj mojoj putanji. Ja te još strpljivo pratim, bila ispred tebe ili tebi pored, gdje želimo jedno drugo da si budemo. Ljudu, budi ljud i okreni mi lice da te vidim na toj putanji, pogledaj me tako da znam da je ta tvoja putanja hoda i moja putanja hoda.
Post je objavljen 15.05.2010. u 18:30 sati.