Svoje vlastite krugove ljudi s kojima se družimo proširujemo tako što se upuštamo u promet. Možemo se kretati po Internetu, po ulicama i cestama svojim prijevoznim sredstvima ili sredstvima javnog prijevoza. Za razliku od Interneta i nutrine svojega automobila, okruženost suputnicima u sredstvima javnog prijevoza oduzima pojedincu luksuz, komotnost i privatnost. Moramo paziti kako se držimo i ponašamo. Moramo se pridržavati određenih društvenih normi pristojnosti i ne odstupati od pravila vožnje koje nameće vlasnik sredstva javnog prijevoza ili prijevoznik. Moramo biti društveni i tolerantni dijeleći prostor sredstva javnog prijevoza s drugima. Istovremeno želimo biti egoistični tražeći zadržavanje svoje privatnosti i ostvarenje idealne autonomije tijekom vožnje na dugim i kratkim stazama autobusom, tramvajem, vlakom žičarom, uspinjačom, trajektom, brodom ili avionom.
Kako sam posljednje vrijeme opet češće i dulje na linijama u javnom prijevozu, opet imam priliku podsjetiti se kako vožnja u javnom prijevozu nije uopće bez izazova. Štoviše, niti ne pomišljamo kako možemo jednim suvišnim pogledom ili uzdahom privući pažnju na sebe i poslati poruku kakvu nismo namjeravali osobi s kojom ni u kojem slučaje ne kanimo uspostaviti vezu. Radi se o osobama za koje pažljivi i tankoćutni promatrač može procijeniti da su na granici normalnosti. Odstupanje od normalnosti često se tumači razdražljivošću, pripitosti, nervozi ili nedruštvenošću. Susceptibilniji ljudi mogu opipati auru nenormalnosti koja prožima prostor, prije nego stignu burne ili neobične reakcije zamjetljive široj okolici.
Jedna skupina tipičnih neobičnih putnika, odmaknutih od normale, jesu zapušteni ljudi. Često njihova odjeća ne prati najnoviju modu, niti je kupljena nedavno. Zapušteni nisu klasično obučeni, već se za sve na njima može reći da je staro, demodirano, neskladno i bez veze. Ova nevoljnost da se poveže s novim pomacima u odjevnim stilovima ne bi trebala biti ništa razgovora vrijedno ili posebno, da od toga nije upadljivija i napornija neodržavanost njihove odjeće, koja iz sebe širi neugodni miris prevelikog broja nošenja popraćenoga s premalim brojem pranja, a na drugi pogled odaje sjajnost masnoće i prljavštine koja ju je impregnirala. Kda je vani kiša ili snijeg, čak i oni s manje osjetljivim nosom odmah shvate da nešto nije u redu. Zapušteni ljudi mirišu tada vrlo prrodno, kao kao neoprani mokri psi. Svi se oko njih počinju osjećati kao u životinjskoj nastambi. Zapušteni nebrigu za odjeću obavezno prenose na svoje tijelo - kožu, kosu i ruke. Kosa im je neravna i kovrčava i jedino se slabovidne može zavarati da je održavana vrijednim prirodnim uljem ili voskom za kosu. Manje sumnje u stanje stvari postoji kada je kosa u rezancima sporadično zalijepljena za glavu, čija se koža dobrano nazire, ili kada se po rukama lijepo vide naslage prljavštine u obliku oblaka, ili crne mase pod noktima. Vrhunac umijeća zapuštenih jest kada s kože zaudara užegli loj, ukisali znoj ili otpada snijeg prhuti.
Drugi tip ljudi zna biti zapušten, ili neupućeni promatrači misle da su zapošteni iako su samo izrazito supkulturno orijentirani. Jasno su prepoznatljivi su po svojim navikama da se nečije opijaju. Njihovi su opijati uglavnom glasna muzika (rock, techno, turbofolk), alkohol (rakija, vino), duhan ili marihuana. Stariji stanovnici i oni opterećeni zdravi životom opijaju se ljekovitim ili zdravim biljkama, od kojih je najnapadniji češnjak. Imućniji i modno opterećeni opijeni su kozmetičkim i higijenskim sredstvima, teških, napadnih, izrazitih ili oštrih mirisa, bilo da su dezodorani, parfemi ili omekšivači za odjeću. Kod žena su važni orijentalne i budoarne note, kod muškaraca mošusni i drveni. Opijeni putnici dokaze svojega stanja šire parama sa svoje kože ili odjeće. Njihovo uživanje za suputnike nije uvijek ugodno i lagodno. Kada se ovakav napad na integritet drugih događa u ranim jutarnjim satima, napuštanje sredstva javnog prijevoza nije rijetkost. Ako se čovjeku žuri, i ne smije uzmaći u vanjski prostor, mora si priuštiti premještanje na drugi kraj vozila ili kabine.
Treći tip ljudi izgledaju normalni i opušteni, iako se radi o dobro prikrivenim vrebačima. Oni su razvili sposobnosti traženja osoba kojima trebaju savjeti o tome kamo ići ili kuda krenuti do svojega cilja, kako se treba orijentirati u političkom prostoru, koga ne treba trpiti u svojoj okolini i društvu i zašto, kako se treba voziti i ponašati u sredstvima javnog prijevoza, kako treba odgajati mlađe naraštaje, što znači biti vješt u kuhanju i što je uzorna i hvalevrijedna obitelj. Traženje publike i držanje monologa koji se po njihovoj želji i pod njihovim nadzorom pretvara u dijalog. Ultimativni doživljaj za njih tijekom vožnje jest grupno glasno razmišljanje i diskusija, koja može eskalirati u verbalni linč, prisutnog ili neprisutnog bića. Katastrofa je kada do grupnog verbalnog općenja ne dođe, ili kada vrebačeva stanica na kojoj izlazi stigne u najzanimljivijem trenutku druženja. Nije rijetkost vidjeti da razgovor jenjava kada vrebač-moderator napusti prometalo. Najgori vrebači su bijesni i ljuti ljudi koji su svu svoju nutrinu povezali s nekom društvenom pojavom ili osobom, koje su zastor kroz koji mutno i iskrivljeno naziru svijet oko sebe.
Četvrti tip ljudi normalno izgleda samo na početku prvoga pogleda, jer na kraju pogleda na vidjelo izlazi napetost i neugodnost. Ovi se putnici čini kao da žele ostati po strani i nezamijećeni, no istovremeno se ponašaju kao da su stalno promatrani. Oni podsjećaju na glumca u monodrami, koji glumi obuzetost sobom ali istovremeno stalno nešto čini da zadrži promatračevu pažnju. Oni nekoliko stanica proučavaju tekst, u svojem rokovniku, tekici ili novinama, zatim aktivno u njemu interveniraju olovkom koju vade iz unutarnjeg ili vanjskog džepa odjeće, ako je već ne drže u ruci kada ih ugledate. Ponekad se potpomažu nečujnim čitanjem ili potihim komentiranjem onoga što rade. Ako zavirite u rokovnik, vidjet ćete da se radi o prepunim stranicama i da je po mnogim dijelovima teksta višekratno intervenirano, pa su neke skupine riječi podebljane. Kada imaju novine ili časopis, nikako nije jasno što potcrtavaju, jer nakon kraćeg vremena postoji jaka sumnja da je cilj uništiti tekst, polagano i sustavno, zatamnjujući ga i stanjujući papir na kojem je otisnut. Potrebno je zapaziti da u ovu skupinu ne ulaze studenti, učenici ili bilo koji drugi ljudi koji ponavljaju svoje gradivo, uče lekcije, podsjećaju se na teze izlaganja, čitaju lektire ili označavaju važne dijelove po fotokopijama. Oni su opušteni, poluzaintresirani ili očajni, a pisalo je tu sredstvo na koje nitko posebno ne obraća pažnju. Gledajući šarače, moramo se zapitati ne radi li se u njihovom slučaju o zloporabi pisaljke i pripadju li ovi ljudi u kategoriju ljudskih štetočina. Kako vrijeme odmiče, postajući sve dramatičniji, šarači pokazuju svoj hod po granici normalnosti. Pokreti su im kraći, nagliji i značajniji, te se čini da im treba više prostora ili da će se konfrontirati s nekom osobom iz okolina za koju procijene da im posvećuje previše pogledavanja ili predugo u njih gleda. Promatrač stoga jedva čeka da se od njih makne. Ako im je zbog gužve preblizu pa mora, htio ili ne htio, zavirivati u njihove "pisanije", stalno mora nastojati zadržati fizički odmak i glavu okretati od njih, što putovanje čini neugodnim. Šarači, naime, povremeno proučavaju jesu nečija meta. Tu i tamo znaju osobi za koju procijene da nešto ima sa njima posvetiti dugi i bijesni pogled, ili ih počaste prijetećom gestom rukom.
Za peti tip putnika uglavnom ostaje upitno jesu li uistinu normalnosti ili se radi o običnim ispadima agresivnosti, u koje bi u krutim načinima gledanjima zapravo pripadali i svi prošli tipovih graničnih slučajeva normalnosti kod putnika u javnom prijevozu. Posljednja značajna skupina putnika su potlačeni. Ovi putnici glasno i jasno traže ostvarenje svih svojih prava u javnom prijevozu. Prvestveno su orijentirano na svoje pravo na sjedalo, štoviše, na određeno sjedalo ili sjedala u određenom dijelu vozila ili sjedala u smjeru vožnje. Također još traže više prostora, odmičući suputnike ili njihove stvari od sebe. Bilo ljeto ili zima, oni potiču otvaranje ili zatvaranje prozora. Njima nije neugodno dignuti sa sjedala čovjeka sa zagipsanom nogom do pola butine, samo zato što ga nisu promotrili od glave do pete, već su ocijenili da njegovo lice može podnijeti jedno ustajanje i pomicanje. Njihova nenormalnost vidi se u njihovoj potrebi da napadaju ljude da bi nešto postigli. Oni ne mogu stvar riješiti mirnom zamolbom ili pitanjem. Oni nikada ne odustaju od svoje fiksacije. Dosta puta sam se pitala znaju li oni već na stanici, prije nego što uđu u vozilo, s kojom će temom ići u ofenzivu u unutrašnjosti. Njihova se nenormalnost ogleda u tome što su oni jedino mjerilo svega, ako u ničemu drugome, onda po svojoj starosti ili bolesti, koje se nužno ne moraju izvana vidjeti ili prepoznati, pogotovo stoga što su fizički izgubljeni u prosječnosti. Kada je sve oko njih uspostavljeno da su njihova prava zadovoljena, potlačeni u svojstvu putnika počinju svoju širu identifikaciju s prijevoznikom, smatrajući ga potlačenim od strane ostalih suputnika. Potlačeni tada počinju prigovaranja sa ciljem da zaštite prava potlačenog i iskorištenog prijevoznika. Kako god se okrene, s potlačenima nema niti mira niti pomirenja, a to znači - niti normalne vožnje.
Izuzetni gospodarski razvoj u kapitalističkom svijetu proširio je skup ljudi kojima je dano da se voze sami ili sa svojim odabranim društvom u vlastitom vozilu. Iako je poplava osobnih vozila po cestama, isto tako zamjećujemo da se povećava broj sredstava javnog prijevoza i bujica ljudi koji ih koriste. Iako se oni koji se voze u svojem aranžmanu znaju nazivati sretnicima, ostali nisu tako nesretni kao što bi se trebalo misliti.
Osim fizičke skučenosti i ograničenosti vremena kada su nam prometna sredstva na raspolaganju, korištenje javnog prijevoza upućuje nas da više percipiramo druge. Opažamo ih i trpimo, o njima učimo i shvaćamo da smo jednaki u različitostima, kojima se prepuštamo različitim intenzitetima. Obični drugi su oni koji nam samo znaju stajati po stopalima, ne pridržavati se stojeći tijekom vožnje i zdrobiti nas svojom masom kada dođe do naglog kočenja, uzimati si previše fizičkog prostora na više ili manje pristojan način, dolaziti s nama u fizički kontakt na nedoličan i nama neprihvatljiv način, otuđivati nam stvari koje imamo sa sobom, smetati nas sa svojom prekomjernom ili neobičnom prtljagom, gnjaviti nas svojim privatnim razgovorima na mobitelima, dopuštati da od njih nešto saznamo što bi nam inače bilo sakriveno...Neobični su oni koji nas muče svojim neobičnim mirisima, izgledima i ponašanjima. Ako ih ne razumijemo i ne prepoznajemo, neki putnici na granici normalnosti uspjet će nas prestrašiti ili čak zastrašiti!
Post je objavljen 05.05.2010. u 20:15 sati.