Budi kao priroda
Sa zelenom vatrom Prirode u očima
Kad dođe taj čas
Iznutra će te pokrenuti sile
Ti leti i rasej sebe
svuda po svijetu Mnogo je zemalja
i naroda za tvoj korijen i vid
Budi kao Priroda
i malim stvarima
pronađi put
da stignu
do svog vrha
Radovan Pavlovski
Ona je imala zelenoplave oći, tanku svijetlu kosu i osmijeh anđela. u tim svojim dvanajestim godinama,, isijavala je sreću. znala je zarazit, nesvjesno, svakog ko bi se našao u krugu od više metara, makar samo stajao ili prolazio pred nje. imala je ono "nešto" čime se samo rijetki rađaju. a život je nije mazo. jednostavno, to nju nije pogađalo. niti je shvaćala da u stvari živi ono što ljudi zovu "težak život". kao da je bila žaštićena od nekog ili nečeg. time je anđeoski dojam koji je ostavljala na bližnje i ine, samo bio pojačan. ljudi su je voljeli.
trčala je bosa po ravnici, trava je milovala njezine mlade listove, hlad vlažne zemlje tjerao je u veseli trk. čula je zum insekata izmedju cvijetova, muk krave koja se sama vraća u poznato gnjiezdo, huk vjetra u rijetkim grana, žubor rijeći seljaka u daljini...čula bi sve. djete-cura, sa rukohvatom žutog cvijeća, imalo je svoje doživljaje, svoje snove, svoje boje. a sve je to opjevala svojim osmjehom koji kao da nije nikad silazio s njenog ljepuškastog blijedog lica. ne, nije ona imala tipične maste kao ostale cure njenih godina, nije tu bilo slika princa na bijelom konju koji je spašava od zmaja, niti veliki uspijeh u životu praćen oduševljenjem javnosti. ona je imala svoje žive snove, ispunjenim takvom maštom da je to i njoj samoj bilo neopisivo.
Došavši do ulaza u selo osjetila je miris dima. čudna tišina kao da ju je zagrlila i uzela pod ruku. vukla ju je ka bakinoj kući. brdo koje se miće, počelo je otkrivati sliku. prva kuća je već bila spaljena do temelja, druga je malčice gorila, a treća je bila baklja. i sa druge strane ulice isto. nije bilo ljudi, niti životinja. veseli trk pretvorio se u trk straha; jos jače je stegla ruku ne ispuštajući žuto cvijeće. stala je pred bakinu kuću. bila je crna, spojena sa tlom. nije znala gdje su ljudi. osjetila je tlak u ušima, širio se po glavi, u očima, gurajući suze van, širio se dalje po vratu, završavajuci u grudima sa gušenjem. nije mogla pomicati udove. pala je na travi, tik do kuće, i u grču zaspala. da je netko tad prošao pored nje sigurno bi se začudio osmijehu koji je titrao na tom milom licu, dok su crni tragovi suza rasporali put prema njezinim ljepim nevinim usnama.
tad je sanjala svoj prvi realniji san.
u dalekoj zemlji, nosi kofere, majka je iza nje, mirše na poznati parfem, neki čovjek joj pomaže oko stvari, smije joj se nježno, sretna je zbog tog, diže glavu ka nebu, preleti zvijezda padalica i pored toga što je dan, sunce sija baš jako, dvije ptice rade luping u ljubavnom plesu, u ruci drzi kutiju, u kutiju su ukradene stvari kao uspomene kroz godine, i jedan cvijet žute boje; misao joj prolazi da mora brzo naći vodu i vazu da on poživi. iskorakne i iznenada, kako to u snovima biva, ulazi u sobu koja zrači prozračnošću i slobodom; sjede za stol, smiju se, neki čovjek je drzi za ruku, pod stolom, osjeća sigurnost, ne okreće se, zna da zna tog nepoznatog čovjeka iz budućnosti, smije se nekoj šali, svi su nenako sretni, jedva ćeka otići u sobu za koju zna da je zelene boje, sa tim čovjekom, svojim, a toplina joj se širi po kičmi, osječaj milosti i mira...
prošle su godine, sada ta cura-žena, anđeo sa osmjehom, konačno se smije svijesna zašto. svijesna čemu. i šakama uzima svoje, zasluženo. grabi i stiska. ne zato što se boji, nego zato što je sretna. ne zato da bi oduzela slobodu, nego da bi dala sebe. ne od neke srđbe prema životu, već zato jer je zaslužila.
Post je objavljen 01.05.2010. u 20:24 sati.