Ponekad i sve češće dođe mi da ostavim svoj posao, svoj grad, svoje prijatelje.. i odem negdje na pusti otok.
Koliko znam ta je želja uobičajena u današnjem vremenu teških stresova. neizvjesnosti na poslu , nesigurnosti u društvenom životu..
Eto npr. ta nesigurnost u druženju je nešto što neminovno prati virtualna druženja . Lako je ljude upoznati ali je teško i zadržati . Većinom se nakon prve oduševljene reakcije što smo našli neku srodnu dušu , javi period nesporazuma i svađa. Ali to je tako. Većim brojem kontakata povećavamo i mogućnosti pozitivnih i negativnih iskustava. A i u sinoćnjoj predstavi u Gavelli (DOLINA RUŽA)tema je ista - bjeg od života koji je čovjeka ispunio nezadovoljstvom, sve do stida zbog same činjenice da je takav život postao našom svakodnevnicom. Bankar kojega svi iskorištavaju, od djece do ljubavnice, odluči povući crtu , zakopati svoj identitet pod zemlju i nastaviti od početka, bez dotadanjega opterećenja praznim emocijama a punih kartica i bankovnih računa. Ali .. nažalost ono što čini tu predstavu još pesimističnijom je loša prognoza traženja novih izlaza i rješenja za novu egzistenciju , po novim praviliima i odnosima. Postoji li UTOPIJA danas ? To je pitanje na koje nitko ne daje odgovor , pa ni predstava.
Post je objavljen 25.04.2010. u 18:02 sati.