Pred dosta dugo vremena čula sam rečenicu koja mi od tada ne prestaje zujati u ušima..bio je to odgovor na izrečeno ili možda čak bolje, nadopuna rečenice koju tako često čujemo iz usta raznih tipova parova..to je ujedno i opravdanje za svekolike situacije koje u početku nemaju tendenciju postati problematične ali s vremenom upravo to i postanu, ali i objašnjenje za odabir druge polovice koji se smatra, pa možda ne neprimjerenim odabirom, ali svakako pomalo luckastim ..
Naime, nadopuna svima nam tako srcu prirasle izreke, „suprotnosti se privlače”, glasila je „ali sličnosti se vole”..
Moram priznati da mi se u dotičnom trenutku ta izjava činila, ne samo logičnom i primjerenom, već i sasvim točnom..pa tko pobogu može pronaći sreću, ispunjenje i potpuno razumijevanje od strane osobe koja je sasvim suprotna njemu samome..
ipak, ljudi čak i prijatelje biraju po kriteriju sličnosti, kako neće partnere..nije li lakše biti u vezi s osobom koja ima barem slične, ako ne i iste, prioritete, interese, preferencije..
Koliko je isplativo uporno plivati uzvodno?
Uporno objašnjavati, uspoređivati, smišljati analogije, metafore i slično kako bi približili svojoj, nažalost ne tako kompatibilnoj polovici, što je zapravo vama u glavi?
U kom trenutku shvatiš da uzalud pokušavaš pronaći dodirne točke vaših osobnosti, sklonosti, aktivnosti?
Kada ti kompromis postane jedino sto radiš u vezi?
Postoji li jasno definirana linija koju kompromisom ne smiješ preći kako pritom ne bi izgubio sebe?
Možda je recept za uspješnost takvih veza upravo u odustajanju..
Odustajanju od toga da prilagodiš i podesiš svoju polovicu svom, za njega / nju izmišljenom kalupu..možda kada bismo prihvatili razlike ne bi bilo potrebe za kompromisom, sukladno tome, ne bi bilo mjesta strahu od gubljenja samoga sebe..
Ali to još uvijek nije odgovor pitanju mogu li se suprotnosti dugoročno voljeti ili je ta privilegija dozvoljena samo sukladnim i skladnim polovicama?
Post je objavljen 16.03.2010. u 17:40 sati.