Vidjeh ih danas, nakon dugo vremena... ostaviše me bez daha... ponovo.
Još uvijek s onim sjajem, žive i velike. Mogla bi ih gledati satima, a da se ne zasitim... i
opet mi nebi bilo dovoljno. Nisam im mogla sve reći gledanjem, nisam, iako sam željela...
Nema veze, znaju one sve, one sve vide i kada misliš da ne vide.
Zato i jesu tako lijepa ta dva zelenkasta malahita.
Zeleno nije dovoljna riječ za njih, ni jedna riječ nije dovoljna...
One otimaju svaku riječ sa usana.
Čuvaj mi ta dva kamena, čuvaj... kao oči u svojoj glavi... zbog svih divota koje su kriju u njima.
Sreća nije u tome da imaš nekog pored sebe s kim možeš, sreća je u tome
da imaš pored sebe nekog bez koga ne možeš.
Post je objavljen 12.03.2010. u 21:00 sati.