Već sam odavno pobijedio. I sebe samoga i druge , nepoznate rivale..,
već sam odavno i poražen, upavo zbog toga.
No, tko god da misli kako sam sada ranjiviji ili manje oprezan dok letim,
prevario se je ..., ja sam sada samo vjerniji.
Vjeran sam glasovima koje glasno čujem, vjeran sam suncu.
Vjeran sam svojim pogreškama koje su mi učiteljice i jednako sam vjeran rješenjima..,
od kojim me uvijek iznova zaboli srčana klijetka.
Vjeran sam i sebi, drugome sebi, a ponekad i trećemu sebi..,,
iako onda zna biti jako bučno i zbunjnujuće.
Ti jesi posebna , bar u mojim ladicama., ti jesi netko tko je moja jutarnja rosa.
I jesi samo jedna u nizu, starim, preživio sam mnoge noći, jutra dolaze po navici.,
a i to se mjeri vremenom., a vrijeme se pak crta kao niz .
Jesi još i moja bivša, tehnički to tako zovemo, ali svježinu tvojih kapi, hladnoću tvoje vode
i samu ljepotu ne uvjetujem ja , a ne bi trebao ni itko drugi...,
tvoja je čarolija samo tvoja i ako se posebnom ne osjećaš, onda to i nisi.
Već se neko dulje vrijeme, a primjećujem po datumu zadnjeg posta, reflektivno ogledavam u moru, nebu i tišini..,
sve putevima srca, a da mi um ne kvari glazbu i pomalo zaključujem da u pravila ove igre koju tako vješto igram baš i ne vjerujem.
Biti će da samo imam sreće.
Posljednjih nekoliko mjeseci volio sam dvije nove žene.
Nove u odnosu na onu koju nikako ne prestajem voljeti, pa ipak, odnekuda jako stare.
Stare kao dogme ljubavi, stare kao strah., stare kao Freud i stare kao Vatikan.
Stare iz nekih nadanja i stare iz starog svemira.
Stare jer sam ih složio od kolaža još starijih i stare jer su zapinjale za prošlost.
I uvidio sam nešto važno,
da se još uvijek zapravo sjećam svih svojih prošlih života.
A u njima ljubav ne poznaje granice.
Ljubav ne pita o količini. Ljubav ne uspoređuje i ne važe.
Ljubav je sposobnost i ne nameće svoju snagu, ljubav ne može posjedovati i ljubav ne zna mjeriti.
Ljubav je samo davanje, ona ne uvjetuje.
Ljubav je slobodna, ali ne želi ići.., pa i kad želi ode, ali ne prestaje voljeti.
Ljubav se ne osjeća uvrijeđeno i ljubav ne poznaje vječnost.
Ona se samo u tišini , kao povjetarac sa zavjesom igra sa nama, našim srcem, strahovima i egom
i tjera nas da vani zamišljamo sunce, pa i onda kada ga nema.
Pokušao sam danas odrediti tko je u mome životu poseban i došao sam do dva odgovora koji čine moju istinu.
U mom životu poseban sam ja i svi , baš svi vi koje sam barem jednom osjetio.
Onaj tko to može shvatiti vjerovatno je i samome sebi poseban i onaj tko to razumije zna što je ljubav.
Ako to ne vidiš., ne brini, neću te ništa manje voljeti nego sada., nisi mi ništa manje posebna..,
a to što se pretvaraš u kišu, dok isparavaš sa tuđe kože i sa tuđeg dlana meni u oblake.,
to je ljubavi., tvoj put.
I na njemu traži ljubav, bez da je meni oduzimaš.
Ja te volim.,
bez obzira što još ni ne postojiš.
Post je objavljen 26.02.2010. u 01:01 sati.