Ja sam mnogo manji od arkanđela, uuuuhhhh - a koliko tek manji od tronova - i spavam ti na leđima. I mada me tvoje tijelo ne osjeća - jer moj dodir nije dodir materije, već poput bijelog oblaka, lagan i neoćutljiv - tvoje srce zna da sam tu. Jer, srce sve zna. Uvijek. Čak i onda kad svi zaborave da srce postoji.
Da, dijete, čovjek se ponekad ponaša kao da nema srca. Zaboravlja da u njemu sjedi onaj dio Boga koji jednako otkucava sve svoje živote, i zemaljske i one s drugih planeta, nevidljivih ljudskom oku. Čovjek zaboravlja da se Bog, umanjen na veličinu ljudskog srca, odmara uz ritam života kojim radišno i uporno tuče ovaj mali, crveni organ. Jer i Bog se može umoriti, njegov je posao težak i ne dopušta pogreške. Pa kad ti uđe u srce, onako malen i sličan Djetetu na Njezinim rukama, prihvati ga, prigrli ga svom svojom ljudskošću. I tako, ja sam od onih koji su ti uvijek u blizini. Mali, krilati čuvar tvojih misli, želja, nada, čina. U nevidljivu bilježnicu upisujem sve što si učinilo ili tek poželjelo učiniti. Upisujem i tvoje poglede, ljute ili zaljubljene, snene ili razočarane. I uzalud ti je paziti što radiš, pazi što misliš! Misao prethodi svakom djelu, ona je temelj materiji, gustoj i ljepljivoj tvari svijeta u kojem te čuvam.
A ja te volim, dijete. Jako. Volim te svom snagom svjetlosti koju mi je Bog podario u svojoj ljubavi prema svemu stvorenom, a posebno prema svemu gurnutom u ovu tamnu dubinu svemirskog postojanja u kojoj se vrti tvoj planet Zemlja. I čuvam te od tebe samog i od svih onih koji ti nepromišljeno, ali često vrlo opasno, prijete svojim mislima i djelima. Kao i od onih koji to čine promišljenije, jer prosto ne znaju misliti dobro.
Ja te jako, jako volim, dijete. Svim sjajem svojih zlatnih krila, svim blještavilom zvijezda u očima, volim te i čuvam. Samo me pogledaj, obrati pažnju na moje treperavo tijelo satkano od sjajnih zvjezdanih niti, i to je dovoljno da te zaštitim. Okružujem te kuglom svjetlosti, uljuljkujem u kolijevci ljubavi. I čekam, stoljećima, iz života u život, da odrasteš. Dovoljno velika da preko planina zemaljskih i drugih ugledaš Njega. Onog čiju iskru nosiš od početka do povratka u Jedninu.
Ali, kako ćeš znati da sam kraj tebe? Lako, naučit ću te anđeoskim čarolijama, samo prvo moraš naučiti slušati. Ne, ne radi se o posluhu o kojem ti pričaju stariji. Radi se o slušanju. Kako ćeš čuti što ti govorim, ako stalno nešto brbljaš? Moraš ući u tišinu. Sjedni na neko omiljeno mjesto, na travu ili u sobi pored prozora. Nasloni se, zatvori oči, šuti. I diši. Polako, onako kako dišeš prije spavanja, kad si prepušteno snu koji samo što nije stigao. Iz te će tišine početi stizati glasovi. Najprije ćeš čuti nježne bubnjeve svoga srca, poput sata (a srce i jest sat, naučit ćeš jednog dana). A onda ćeš čuti zrak, vlastite udisaje kako ti prolaze plućima: jedan - dva, tri; dva - dva, tri. Udahni, izdahni, udahni, izdahni. Sa svakim ćeš ulazećim dahom unijeti u sebe radost i snagu. Sa svakim izlazećim, izdahnuti dio nemira koji te je susreo toga dana. I kad tišina bude sve glasnija, kad začuješ vjetar u krošnji stabla u susjedstvu, kad začuješ korak zvijezde na tamnom nebeskom svodu, čut ćeš i mene. Iz daljina, iz dubina, kao telefonski poziv s drugog kontinenta, teško zamisliv ali ništa manje stvaran, moj će ti glas odgovoriti na pitanje koje nisi još niti postavilo. Jer moja je tišina toliko duboka da čujem tvoje misli. Ja sam onaj koji ih oblači u šarene haljine i onda ih, kao slova, unosi u svoju malu anđeosku bilježnicu. I takvi će biti naši razgovori, dijete, zlatni i zabilježeni. Pa kad jednog dana odrasteš, zajedno ćemo listati svoje zapise, ukoričene u knjige svih svojih života. Da, dijete, ja sam uvijek s druge strane telefonske žice, dovoljno je samo podići slušalicu!
Evo, to je moja priča. A sad ću se ponovno ispružiti na tvojim leđima, tu je tako meko i, kako nemaš oči s ove strane glave, tu si najranjivije. Zato uvijek stojim iza tebe, grleći te svim svojim zlatnim bojama, štiteći te od svih nevolja. A kad se ujutro probudiš čuvši prvu pticu pod prozorom, sjeti se: to sam ja, tvoj anđeo čuvar. Jer mi, anđeli, na Zemlji se javljamo i cvrkutom ptica, svojih krilatih prijatelja!
Otkrit ću ti još nešto: i životinje imaju svoje anđele čuvare! One su jednako tako Božja djeca, a mi smo zaposleni na čuvanju svega što je On stvorio. Zato nas je tako puno, jer tko bi izdržao jurnjavu za vama, tko bi uspio sve vidjeti, sve čuti, svako zlo spriječiti, kad bi nas bilo manje od vas! Ovako, umiri se ponekad i za mene, zaustavi svog psa, počeši ga oko ušiju da zastane, pusti me da predahnem. I promatraj kako podiže pogled kad mu prilazim, životinje vide anđele, one nisu poput ljudi koji vide samo ono što mogu opipati. Promatraj svog psa kad se poigram s njim, gledaj kako se vrti ukrug, naoko bez razloga. Ali nije tako. Ja sam zlatni vrtlog oko kojeg se okreće. I mada ga ne hranim ničim osim ljubavlju, radostan je i razdragan.
No, dosta za danas. Idem spavati, tamo gdje su ti leđa najšira sklupčat ću se u kuglu od zlata. I ako te zaboli nešto, samo me pomakni na mjesto boli. Prestat će, vidjet ćeš. Bog nam je dopustio i liječiti. Sve možeš sa mnom, možeš me čak i baciti. I mada bi me to jako rastužilo, vratio bih ti se. Ja postojim zato da bi ti bilo bolje i uvijek ću ti iznova pružati tu priliku. No i ti je ponekad pruži samo sebi. Podigni slušalicu. Javi se. Reci mi da i ti mene voliš. Uh, koji li ću tada vrtlog napraviti! Od zlata i od radosti!
(iz knjige Priče iz dubine: Anđeli)
Post je objavljen 16.02.2010. u 13:45 sati.