Gotovo je sad.
Nije ostalo više ništa.
Dugo sam pokušavala napisati post.
Sve sasuti tu, ali nisam.
Prošla sam to, sasvim sama.
Tu svaku subotu koju bi čekala da te napokon vidim.
Svaku subotu koju bi sjedila razočarana zato što se nisi pojavio.
Ili onda, kad si prošao pokraj mene. Nisi ni zastao, ni na tren. Nisi me ni pozdravio. Nisi me ni pogledao. Vjerojatno nisi imao pojma kako sam se tad osjećala. Nikad ni nećeš. Nikad nećeš shvatiti što sam sve zbog tebe proživjela. To je valjda u redu. Sve ostaje samo u meni.
Taj trenutak, sve se jednostavno raspalo. Sjedila sam tamo, par metara od tebe, tupo gledala kako pričaš sa svima, kako se zabavljaš i kako me ignoriraš.
Tad mi je sve prošlo kroz glavu. Sve te godine, zajedno. Svi naši zajednički trenutci. Kad si mi govorio, kad smo se smijali, kakve smo imali planove.
Kad si govorio kako sam super. Kad si me branio pred drugima.
Na tom istom mjestu gdje sam te prvi put zagrlila, na tom istom mjestu gdje smo sjedili jedno pokraj drugog, napola pijani, kad sam se naslonila na tebe i kad sam bila najsretnija na svijetu.
Na om istom mjestu mi se sve raspalo.
Sve te godine, sve je palo u vodu. Kao da si sve zaboravio. Kao da to ništa ne vrijedi. Kao da sam ja nitko i ništa. Nisam mogla razumjeti što sam napravila. Zašto?
Sve crteže koje sam ti nacrtala vjerojatno si bacio. Vjerojatno ti više ne stoje zaljepljeni na zidu. Vjerojatno ih ne vidiš više svako jutro kad se probudiš, vjerojatno me se ne sjetiš svaki put kad ih pogledaš. To je valjda isto u redu.
Baš te subote kad sam se sleđeno, u šoku, u nevjerici, u razočaranju vraćala kući, BAŠ TAD, iz još jednog kafića čula ona pjesma. Baš one riječi. Točno te.
I think I thought I saw you try...but that was just a dream. Just a dream.
I tad sam se zadnji put rasplakala zbog tebe.
I nova godina je došla. Potpuno ravnodušno sam prošla pokraj tebe, više puta. Nijedan put me nisi ni pogledao. Nisam ni ja tebe, kao da ne postojimo. Iako smo bili u istom separeu. Iako si stajao pola metra od mene kada je počeo vatromet i kad smo ga gledali. Iako sam se tad jedva ostala pri sebi. Iako sam osjetila neku vrstu tuge. Ne razočaranja, ne jada, nego neopisive žalosti kad sam vidjela u što se sve pretvorilo. Svejedno ti se nisam obratila. Samo sam pila. I pila. I pila. I pila. I pila. I samo sam sjedila klupi na terasi, sva mokra od kiše. Tad si došao do mene. I pričao si mi, kao nekad. Ja sam te samo gledala, pokušavala shvatiti što se upravo događa. I ne razumijem. Još uvijek ne razumijem. Mislila sam da haluciniram. Ta me pijanstvo do toga dovelo. Da će opet biti ono... i think i saw you try, but that was just a dream. Ali nije, ne. Kao da i se nešto dogodilo. A subotu poslije, opet si me ignorirao. Ne toliko, ali znala sam da ništa neće biti kao prije.
I ne mogu više, ne mogu. Želim da samo sve ode. Želim da postaneš za mene potpuni stranac, kao što sam ja tebi. Želim osjetiti potpunu ravnodušnost svaki put kad te vidim. Svaki put, kad bi pomislila da sam te se riješila sve bi krenulo ispočetka. Iako si tako daleko, nemogu si pomoći. A želim. Više nisi dio mog života, samo si izašao iz njega. Želim pokrpati sve rupe, želim biti normalna, vesela osoba, želim se ponašati prema tebi kao i svi ostali...želim to jako.
Što je najgore mislila sam da si mi bio najbolji prijatelj. Ali kad nađeš pravog prijatelja, shvatiš da mi nisi bio ništa više od običnog dobrog prijatelja. Nikad mi nisi bio najbolji prijatelj jer se jednostavno nisam mogla ponašati prema tebi kao takvom.
Ovo je zadnje što ću ikada napisati tebi. Zadnji post koji ti nikad nećeš ni ne smiješ pročitati. Nije ostalo više ništa što ti imam reći.
Next time I promise we'll be perfect strangers when we meet.
And that makes me cry.
Post je objavljen 12.02.2010. u 18:33 sati.