Najbolje se osjećam na kraju svijeta. Ali gdje je to, ne pitaj jer ne znam ti reći. Najbolje se osjećam praveći kišu. I dok ona šušti i rominja i sikće i cvili i škripi i skakuće i ritmički udara sve što bi nas pokrilo, učim šutnju. Lekcija kojom su me kaznili još u prvom razredu. Dječak u klupi iza moje bio je visok i plav i poput većine ostalih sporog pamćenja. Zato sam se okretala i okretala, njegove su oči bile motor vrtuljka za kojim sam tako siromašno čeznula. Dječak u klupi iza moje: nasmijan i glup. To je ono što još uvijek želim.
Ali, vratimo se na kraj svijeta. Tamo gdje vidrina mama nije izgubila krzno i gdje su ledenjaci samo posljedice Plutonovog udubljivanja u pravo stanje. Odaberimo vrijeme koje nam ne može naškoditi. Evo ti gutljaj iščekivanja, vidiš li, tako je teško ne zagrcnuti se s kuglama u ustima. Uhvati promašaj za ručicu, zamahni jako, poruši čunjeve. Jedno od rijetkih umijeća koje sam navrijeme savladala.
Da, najbolje se osjećam. Svuda se najbolje osjećam jer kraj je svijeta svuda uokolo. A to što pokušavam nastaviti kao da nije, neka te ne zbunjuje. I uopće neka te ništa ne zbunjuje osim ljubavi. Njezino je autorsko pravo na vlagu, lošu vidljivost, magluštinu. Pa sad kad sam ti otkrila što se zbiva, zaroni. Do dna, jer možda sam se izgubila. Već.
(iz zbirke Ovo je čisto zemaljska stvar)
Post je objavljen 31.01.2010. u 08:31 sati.