....moram opet naučiti disati....
....moram disati....propuštati život kroz sebe bez zadržavanja....kako to postići....još uvijek ne znam....jučer sam shvatila da sam skoro pa na rubu...toliko sam se zakovitlala u mislima, u svojoj glavi,,,u svojoj paranoji, nesigurnosti i strahu...da sam dobila alergiju od stresa...i došla do spoznaje da ne želim takav život...želim opet naučiti disati...udah,,,,izdah,,,,udah,,,,izdah,,,,
....važan je trenutak kad dođeš do vrhunca svoje paranoje, a ipak ti se javi glas razuma koji ti govori: DOSTA JE!!!!!
Ne želim, ne želim, ne želim više ovo ludilo....trenutak kad spoznaš da imaš problem,,,,koji ignoriraš jer ga stavljaš pod masku odgovornost, zrelosti itd.....skok iz mašte u realnost...a mašta je dio tvojeg identiteta, nisam oblomov, nisam sanjar, ja sam mali zvrk, smijuljak, želim to nazad!!!! Želim vratit osmjeh u svoj život,,,želim voljeti čovjeka sa potpunom ljubavi kakvom on kao takav zaslužuje...ljube...ti si predivna osoba, moj oslonac, moj osmjeh, moja veliko ogledalo...voljeti tebe je toliko lagano,,,oprosti na mojoj zatvorenosti, hladnoći, krutosti,,,znaš da je u meni mali prestrašeni klinac i jedan veliki div ponosa, inata i čvrste volje, borac za istinu i pravdu...i jedna velika beba...i jedna velika žena,,,,i jedan predivan čovjek...koji te voli....u potpunosti....moja zatvorenost je moja slabost...to je strah od emocija...strah od nježnosti...strah od same sebe...strah od svega onoga što jesam i svega onoga što mogu biti :)
Ljubavi moja volim te....i to nisu samo rječi...to je osjećaj koji jest...koji je postao dio mene....dio nas,,,i koji je nedjeljiv....energija...
...moja lijepa digresijo...skrenuh s teme...kao i uvijek...znači vrati se u fokus....upravo je to pitanje...fokus...ja plivam u oluji nemira, nezadovoljstva,,,,treba mi centar, moram vratiti ravnotežu, trebam vratiti svoj centar....treba mi jedno dobro opuštanje...jedan dobar neopterečeni dan, jedna dobra neopterečena noć, miran san, opuštena buđenja....muzika u ušima, ples u bokovima, osmjeh na licu, poljubac bez misli, samo požuda...
...draga moja Ketušo...:) poznato...to mi je tako slatko....vratit ću se ja pa makar srušila sve...sve....srušit ću sve i krenuti ispočetka....i borit ću se svaki dan...svake sekunde....moram naučiti otpuštati, izdahnuti, prepustiti životu život,,,nije sve to za tebe,,,vrati životu što ti je dano, propusti, udagni ali ne zaboravi izdahnuti...ovo nije cilj...ovaj trenutak je samo dio puta,,,put koji još nema kraja,,,on je na samim počecima,,,,ali prepusti Velikoj majci da te vodi putevima,,,istine, ljubavi, smijeha, želje, lijepom i onom manje lijepom ali propuštaj svoja iskustva, ona nisu da ostaju, ona se mijenjaju, ona su tu da dođu i odu svojim putem, jedina konstanta si ti i tvoja svijest o tome što jesi i što želiš biti...
Post je objavljen 21.01.2010. u 08:02 sati.