Marketing
PTIČICE
U onim hladnim danima prije Božića počela sam hraniti promrzle vrapce što se skupljaju u živici ispred moje kuće. Stoje na vršcima ogoljelih grančica i drhture.
Svakoga dana im izmrvim kruh od jučer i dodam još zrnja kupljenog u pet-shopu, namijenjenog baš vanjskim ptičicama.
Najprije su dugo oklijevale, ne znajući je li to neka zamka ili doista mogu bez straha doći zobati. Očito, nisu to one ptičice od prošle zime, jer da jesu, sjetile bi se kako je to bilo lani. Prvoga dana im je trebalo nekoliko sati : Najprije su ignorirale hranu, pa zatim zbunjeno skakutale po živici vrebajući pomno svaki pokret koji nije potjecao iz njihovoga jata. Onda su stidljivo, gotovo rezervirano, tu i tamo cvrkutnule. Zatim su počele malo otvorenije komunicirati, da bi se to najzad pretvorilo u pravu raspravu. Napokon je nekoliko najhrabrijih doletjelo do hrane. Malo su ljucnule, pa - bris na obližnju lipu. Onda ih je došlo više, pa još više...glad je pobijedila strah i ptičji restoran je službeno otvoren.
Prošle su one žestoke hladnoće, ali to ne smeta mojoj klijenteli da svakoga dana dođe na užinu. Sada ih je puno veći broj. Kaže moj Suputnik da dolaze ptičice iz cijeloga Juga II. Valjda se nekom usmenom predajom (kako bi se to moglo reći za ptice? od kljuna do kljuna?) pročulo gdje uvijek ima mrvica i žita.
A ako zbog nečega zakasnim, da vam je samo čuti kakav se žamor stvori. Prava cvrkutava pobuna!
Sve je počelo prve zime kada smo doselili u kuću., a ponavlja se , evo, do sada. Ako bude Božja volja, nastavit će se i u idućim zimama.
A znate kako one vraćaju ljubav?
Kada dođe proljeće, ožive bubice i crvići, više ih ne zanimaju moje mrvice. Ali svako jutro, čim grane sunce, one počnu cvrkutati, slete iz krošnje gdje spavaju na moju živicu i u zboru mi požele dobro jutro. Isto tako i navečer prije spavanja. Nikada ne odlete u krošnju bez pozdrava. A neke spavaju na granama glicinije što se savija oko mog prozora. Koje je to povjerenje! Znaju da ih nitko iz kuće ne ugrožava.
Razmišljajući o tom našem odnosu shvaćam zapravo kako bi svi odnosi morali biti tako prirodni i nenametljivi. Kada ljudi jedni drugima pomažu, teško je odrediti razloge zbog kojih to rade, kao i granicu zahvalnosti. Oni koji daruju uvijek imaju osjećaj da su možda mogli i više i bolje, a oni koji primaju ne znaju kako bi zahvalili i vratili.
Zato posve razumijem sv. Franju. On je shvatio kakvi bismo mi trebali biti.
Original Video - More videos at TinyPic target=_blank>Cvrkutanje
Post je objavljen 20.01.2010. u 23:29 sati.