evo već šest godina uporno pokušavam naći posao, ili ti ga zaposliti se... grad u kojem živim je hdz-ovski opredjeljen totalka... a ja i moje skrupule lizanja guzica nekim minornim ljudima koji uništavaju kompletno društvo jednostavno nismo na ti, kaže se pošten = glup... ta me uzrečica pratila svih ovih šest godina nakon zadnjeg posla kojeg sam volio i mislio sam pa i zapeo svim snagama da nekako dokažem da se može i na drugačiji način pa i ako treba skupljati provizije ali uskladiti sistem sa društveno odgovornim ponašanjem ali jednostavno nije išlo... ta zvijer neznanja, beskrupuloznosti i laktarenja me pojela... doslovno... dugo sam se hrvao s najdubljim crnim mislima o nevaljanosti društvam nacije hrvata i sličnim temama, ali uporan kakav jesam nastavio sam razvijati svoje uvjerenje da se dobro vrati, da se moeralnost prvenstveno tiče mene a ne okruženja u kojem živim, i da uopće nije bitno što ljudi oko mene ili u mojem okruženju misle o meni...
dug put, iscrpljujući put ali konstantno vlastito napredovanje u etičnosti i moralu i vjerovanje intuitivnom glasu u meni da sam na pravom putu evo ipak pomalo dolaze na svoje... zadržao, odnosno razvio vlastito ja... ne mislići pod tim na ego, već na svoja uvjerenja bazirana na dobrom i društveno odgovornom ponašanju pa mogu reći i na odrastanju, svijet mi je jasniji, ja sam stabilniji lakše donosim odluke i planiram koliko je to moguće budućnost... možda što je najvažnije ... miran sam, ili mirniji... stres i crne misli su negdje ostale iza mene... postoji i ona druga stara... što te ne ubije ojača te... ona je isto tako bila pratioc na putu i pokazala se kao ispravna
zanemario sam uvrede, zabodene noževe u leđa i u srce, pogotovo te u srce su teške jer te gleda ravno u oči i laže i bode dok god imaš imalo snage stajati na nogama... i kad te sruše svi sretni... nevjerojatno... ali preživi se i to i ojača... ne zamjeram nikome, ali da više nemamo što raditi zajedno i da se više nećemo u prolazi niti pogledati smatram da je to moje pravo, i ne znam u budućnosti tko će kome trebati i tko će kome prvi zakucati na vrata... ne znam kako ću se onda postaviti, nadam se da neću i tad vući nekakve repove ozlojeđenosti i da ću ipak pomoći... mislim da sam toliko sazrio da mogu biti toliko plemenit...
neovisan... plaćena je velika cijena ali sad kad se stvari pomalo stabiliziraju mislim da je vrijedilo truda, ako radi čega onda radi mene samog, ja sam se promjenio.... moje razmišljanje i svakodnevnica su bolji po mene, naučio kako se postavljati u životu a da se ne opečem, stekao sam iskustvo, stekao razum vođen duhom, razvio sam (koliko sam uspio, jer nema kraja u razvoju) intuitivno razmišljanje, svijet mi je samo prostor u kojem egzistiram i nastojim ga kreativno doživljavati i živjeti....
nakon svih pozitivno ali negativno nabijenih promjena veselim se po prvi puta svijesnoj pozitivnoj promjeni u obliku rada, uspio sam dočekati dan kad ću s nestrpljenjem čekati radni dan... ne radi se samo o radu ili zaposlenju (kreditnih sposobnosti, mjesečnim primanjima i tome slično...) novac mi iskreno nije bio i nije potreban, privatno zaradim za sebe i obitelj i za ulaganja i za širenja ali posao je sezonski a godina je duga....
veselim se zato što je cijeli misaoni sklop u meni dobio nagradu u obliku prijenosa dosad stečenih znanja i manjih mudrosti na mlađu populaciju, kroz vrijeme ću dobiti i vlastitu autonomiju u kreiranju samih predavanja i prijenosa tog istog znanja, dok istovremeno ne moram zanemariti vlastito učenje i vlastitu nadogradnju....
pripremao sam se za tu promjenu i veseli me iako moram priznati da postoji i doza straha, ali onog pozitivnog koji te tjera da postupiš ispravno, da uživaš u samom procesu... novi ljudi, nova događanja, napokon malo socijalizacije, napokon izlazak iz ustaljenih obrazaca... i ljudi koje si davno prerasao i dosade takvog odnosa....
dosta bitno u toj promjeni je i promjena u samom pristupu istoj, prije sam znao prejudicirati stvari... i nisam znao živjeti u momentu... najveći mi je problem bio trčanje pred rudo... mislim da sam uspio doći do momenta kad mogu živjeti trenutak... budućnost je samo fiktivni plan... odnosno smjernica ili kako se to u narodu kaže BUSULA (kompas)...
evo malo osobnih razmišljanja
Post je objavljen 20.01.2010. u 06:13 sati.