Marketing
SJEĆANJE
Na današnji dan prije dvije godine otišao je moj otac. Rekao je to jutro da je malo umoran, pa neće u svoju uobičajenu jutarnju šetnju...Rekao je i da ga ništa ne boli, ali da je iz trena u tren sve slabiji...Rekao je da mu disanje predstavlja zamor...i samo je sklopio oči...i otputovao.
Ostali smo sami, on i ja, kad je prije trideset i osam godina umrla moja mama. Ne zna se kome je više nedostajala, kćerki jedinici ili suprugu koji je s njom proveo mladost, strepio za nju i ispunjavao joj svaku bolesničku želju ne bi li odgodio neminovno. Bespomoćno smo gledali kako kopni, a kad je otišla spojila nas je svojom ljubavlju koju nije ponijela sa sobom (jer ljubav uvijek ostaje ovdje gdje ju uglavnom ne prepoznajemo ili ju prepoznamo prekasno) i tako iza sebe ostavila "moćnu gomilicu" koju smo činili nas dvoje.
Odjednom smo se razumjeli i bez riječi. Znala sam da moj tata želi za mene skinuti zvijezde s neba i dati mi ih tiho, nenametljivo, kao da se svaka njegova žrtva sama po sebi razumije i njega silno usrećuje. Za uzvrat je tražio samo da ja budem sretna. Tolika toplina je izvirala iz njegovog srca za mene...Pa onda za moju obitelj...
Na dan kada je umro, pod našim prozorima su procvale prve visibabe. Tako i lani. I, evo, danas. Prvo skromno, sitno bijelo nježno, a opet - žilavo cvijeće. Početak novoga života, njegov vjesnik...
Hvala Ti, dragi Bože, što sam imala takvog oca. Molim Te da ga uvijek imaš negdje posve blizu sebe.
Jesu li se njih dvoje sreli u vječnosti? Ako jesu, hvala Ti i na tome.
Zlatni dukati : Rastanak
Post je objavljen 19.01.2010. u 20:00 sati.