- Zašto si sjela tako daleko? pitaš, privlačeći me k sebi. A onda otvoreni dlan desne ruke uvlačiš pod moju široku majicu, ukotvljuješ ga na goloj koži trbuha, savladavaš otpor cijelog svijeta. To je energija. To savladavanje otpora.
- Daj mi tu zemaljsku ljubav, dovikujem Mu, znaš koliko sam
već sama! Ulažem snagu svojih glasnica, ubacujem vlastito meso u igru s Bogom. To je energija. Izgovorena molitva putuje brže, kažu anđeli.
A onda suhu cjepanicu spuštam u buduće ognjište. Jednu od stotina ruku umrlog drveta. Uzvraća mi posljednjom toplinom, još jednim prisjećanjem na ono što je bila. To je energija. Sila mogućnosti. Što sve drvo može biti, znaš li? - To ni drvo ne zna, odgovaraš, smijući se. I tvojim smijehom pucketa vatra. To je energija. Taj smijeh, ta vatra.
Vatra je kemijska reakcija koja oslobađa toplinu i svjetlost, poslije sunčane, najstariji oblik energije kojeg je čovjek ikad upotrijebio. Jadni Prometej! Što li mu je to trebalo! Vatra je opasna, ali neophodna. Kao i sve važne stvari u životu. Ona je jedini element koji pročišćava, a da pritom sam nikad ne ostaje prljavim. Operi ruke i zatim pogledaj vodu. Očisti ulje zemljom i zatim pogledaj zemlju. Pusti dim iz sobe na ulicu i zatim pogledaj ulični zrak. Očišćeno je onečistilo ono što ga je očistilo. Ali, vatri nečistoća ne može nauditi. Vatra je božanska energija.
Sve što radimo, na neki je način povezano s energijom. Jer, osnovno značenje ove riječi je – sposobnost za rad. Razmišljajući, čitajući, pišući, slušajući, trošimo energiju, radimo. No, što znači raditi? Rad je pomicanje nečeg, podizanje nečeg, grijanje, osvjetljavanje, voljenje. Da, i voljenje je rad. Itekako. Ali odakle dolazi energija? Iz kojeg izvora?
Sve dolazi iz istog. I svi nešto radimo na putu kojim putujemo, unutar kruga koji vodi od Izvora k Izvoru. Elektricitet, bioenergija, geotermalna energija, fosilna goriva – ulje, nafta, prirodni plin, energija vode i oceana, nuklearna, solarna, energija vjetra – različiti oblici energije koje svakodnevno susrećemo. Energija uzrokuje događaje. Ako postavim olovku na rub stola i gurnem je da padne na pod, padajuća olovka koristila je kinetičku energiju. Ako je vratim na stol snagom svoje vlastite energije i pustim odmarati na svijetloj bukovini, njezina energija postaje potencijalnom, na neki neobičan način - uskladištenom. Što je podižem više iznad stola, to bi dalje od njega mogla pasti ako je pustim.
Zato pazi koliko visoko nas podižeš. Ili – ne pazi, baš me briga za visine, nizine, “naš je život poljubac i pad”, pjevao je Jesenjin u mojoj kućnoj knjižnici.
Idem ulicom k tebi. Mokrija je od neba, ali tko to uopće primjećuje! I dok mi prilaziš i dok se čitavim tijelom priljubljujem uz tebe i dok tako stojimo na kiši koja se jednako zaustavila, jer kiše su uvijek u dosluhu s ljubavnicima, i dok tako stojimo u jednini u koju smo se tek uputili i koja nas čeka u sobi spuštenih roletni na četvrtom katu ružičaste zgrade, već smo jedno u drugom. Snaga djelovanja jedne male riječi koja voli mijenjati boju: ljubav. To je energija. Ta snaga, ta boja, ta riječ.
Zašto ljudi pogođeni nesrećom uvijek leže? Je li to pitanje izgovorila Marina Cvetajeva, pametna i tužna Marina Cvetajeva? Ili je Mandeljštamova Nadežda bila ona koja ga je postavila? Ima li koga da postavi odgovor? I dok tako leži čekajući vjetar, ugljen, plin, naftu, vodu, sunce da ih pogodi upotreba, čovjek novog tisućljeća zaboravlja kako sam mora ispružiti ruku. Sposobnost upotrebe, snaga korisnosti – to je energija. Pomicanje ruke, posezanje za predmetom želja, uh taj mračni predmet želja, ali – da, to je energija.
Jesmo li i koliko smo uopće – živi? Kakva nam je vitalnost, snaga duha, s kojim intenzitetom, kojom glađu za postojanjem, ulazimo jutrima u kupaonicu, peremo lice, češljamo kosu, u srebrnom namazu zida suprotstavljenog kadi ogledamo svoje golo, tek probuđeno tijelo? Fizika tvrdi da je razina energije upravo ona koju u nekom trenutku posjeduju elektroni, odnosno atomi. Gdje su, koje li su boje moji, tvoji atomi? I ako je elektron negativno nabijeni dio atoma, ne bi li trebao biti ženskog imena, jin kvalitete? A jezgra, taj muški, pozitivni dio biti dozivan muškim, jang načinom? Ali, tko je taj tko to kaže, tko onaj koji imenuje? Opasno je ne znati odgovor na tako važno pitanje. Jer, imenovati stvari znači posjedovati ih.
Antonimi su riječi koje ne vole druge riječi, ne vole one kojima se suprotstavljaju. Antonimi energije su inercija, letargija, slabost, sve neke riječi bez ljubavi. A riječi bez ljubavi su kao hrana bez boje: ne znaš hoćeš li se, ako je progutaš, zaplaviti, zabijeliti, zazeleniti, zacrveniti iznutra. Ne znaš ništa o boji svoje unutrašnjosti. Pa se ponašaš kao staklo: propuštaš ono što ti je najvažnije. Nisu baš hranjivi ti antonimi. Ali, neka ih. Neka ih u rječnicima.
A onda se ona zaljubila. I dok je koračala između kuća, ulične su se lampe palile i gasile, palile i gasile. Nevidljivo je upravljalo vidljivim, kao i uvijek u životu. Njezino je tijelo komuniciralo s lampama ulice, kao što je elektricitet žica razgovarao s Onim koji je nju napajao svjetlom. To je energija. To unutarnje svjetlo koje je palilo vanjsko. To vanjsko koje se gasilo zadivljeno unutarnjim.
Više ne sjedam daleko od tebe. Žurim biti blizu kad ispružiš ruku. Koža moga trbuha, koža moga tijela i svo ono meso što je hrani iznutra, čeka energiju tvoga dlana da je nahrani – izvana. I nije važno od čega brže rastem, važno je da rastem. I nije važno opiranje svijeta, snaga želje stvorila je novi.
Čitaj me. Napravi od mene dijamantna slova slična onima koje sunce ispisuje od kapljica mora. Pronađi prosinac u mom svibanjskom tijelu. Uloži sebe. Svoju snagu. Iznutra opipaj umnožak mase i kvadrata brzine svjetlosti. To je energija, tvrdi Einstein.
I uvijek kad ti je teško, pozovi tao u pomoć. Tao u kojem jin i jang žive isprepleteni i nerazdvojivi. Kao ti i ja kad se zaustavi kiša. Kao ti i ja i kao – kiša.
Post je objavljen 13.01.2010. u 13:07 sati.