Zar kamen, čelik, drvo ili pramen
uistinu može da srce tješi
pa je život u to utkan ko spomen
te tako puti dušu da griješi.
Zar vjetar, sunce, kiša ili vrijeme,
izlizat neće takve uspomene
što iz dana u dan slažem, nijeme
il izrečene; kad ne bude mene.
Zašto da plačem za onim što vatra
može proždrt užarenim ždrijelom
u tren; a što mi bi jučer i sutra,
životom ga zvah, orošenim čelom.
Priskrbih si naramak suharaka
Kada mi tijelo uzme crna raka.
................................................................
Post je objavljen 08.01.2010. u 01:14 sati.