stajao sam. mrak i bezgranični prostor.
duge noge do grla. srce koje je lupalo. moje.
ono je bilo vani, a grudi iza njega.
stvorio se sav, onakav ružan i samouvjeren.
kezeči se, dlakav, gnojav, mačoistički agresivan,
s tim nožem u četvrtoj ruci.
zario ga je bez riječi. uvijao na obje strane. a ja sam gledao.
bez čuđenja, svoje srce sa rupom koja je postajala sve veća.
pitam ga:" zašto to radiš?"
bez odgovora nastavljao je svoj posao. polako i pedantno.
ne, nije bio san, nije bila vizija, niti misao.
možda osjećaj, ili tren, možda nešto stvarnije od stvarnosti.
i mrak se izgubio.
i taj div.
i nož.
pločnik je bio mokar. stajao sam u lokvi.
prljava voda od kiše i moja pobjegla krv vodile su ljubav.
s rukom na grudima, prstima u rupi. i kao to bijaše normalno.
godine nisu pomogle. kiša nije oprala. svijetlo nije osvježilo.
trebalo se ići dalje. noge su bile neposlušne. ukoćene. pitale su:
kuda? zašto? čemu?
tada sam poželio diva.
da se vrati.
nekako mi više nije bio tako ružan...
lutamo kroz noć, mi kao stranci
ne znam tko si ti, to strano biće...
nepovratno sam u obečanju tvog
s čudom naše ljubavi
poklonjeni jedno drugom
lutamo kroz noć
ne više stranci
kroz ovu dobru noć...
pisano na badnjak, slučajno poklapanje sa trnutačnom mjuzom na radiju: massimo s., Strangers in the night, djelovi
24.12.2009. 23.07h
Post je objavljen 28.12.2009. u 03:17 sati.