Sve je to tematski i u bojama. Nikakve pjesme, nikakvi stihovi, nikakve melodije. Sve je u bojama.
Sjajno, sjajnije, blještavo da se ne vidi. Kao kad ti se uznoje oči, pa ne razaznaješ slova na TV-u. Titraji žice na gitari obići će cijeli svijet, a nikada nitko neće znati za njih dok se ne oboje. Titraji žice na gitari obilazit će cijelu večer, ali nikad nitko neće znati za njih dok ih ne preboji svojim markerima ili pošara svojim olovkama.
Sve je u bojama. Lakše bi bilo biti slikar nego glazbenik. Možeš nacrtati trokut i reći da je konj, svrstat će te u modernu apstrakciju i reći da si inteligentan. Glazbenik može otpjevati konj, ali nitko mu zapravo neće vjerovati da je to trokut.
Sve je u bojama. Lakše bi bilo biti slikar nego pjesnik. Možeš nacrtati portret i reći da je to zapravo životinja. Kad si pjesnik, možeš usporediti nečije lice sa životinjom, ali tada si već ocrnjen. U većini slučajeva, kad si pjesnik, si ocrnjen.
Sve je u bojama. Tematski.
Strahovi ne postoje dok se ne utjelove. A kad se utjelove onda su to bića. Zaključujem- u bićima je strah. Kako se riješiti straha? Riješiti se bića. A onda ostaneš sam. I postane te strah samoće. A ako je strah biće, jedino biće koje osjećaš kad si sam si ti. Pa te onda strah sebe. Pa se onda riješiš sebe. Ali te je strah smrti. Pa te je strah Boga. Pa te je strah raja. Pa te je strah anđela. Postaješ (živi) strah.
Vetar prosipa bokal fosfora.
Vitraz mraza na oknu prozora.
Jedne noci k'o ova, znace Bog,
doslikacu portret zivota svog.
Silueta se davno nazire.
Neko uzdahne, neko zazire.
Isto vide a razno tumace,
djavo prste u farbu umace.
Prave si boje dodala na taj portret zivota mog:
talase plave, nijansu lave, vrtloge zelenog.
I lila, tamnu, ceznjivu,
i boju breskve, neznu i sramezljivu,
setno sivu, nepogresivu.
Roze nadjoh medj' starim pismima,
modru vrpcu nad teskim mislima,
ukrah ridju iz pera drozdova,
laki purpur iz prvih grozdova.
Uzeh oker sa svece svecarske,
drap sa svilene masne becarske,
mrku s tambure tuznih tonova
a cinober sa nosa klovnova.
Prave si boje dodala na taj portret zivota mog:
talase plave, nijansu lave, vrtloge zelenog.
A crnu nisi stedela,
ali bez nje bi bela jos izbledela -
bez crne bela ne bi vredela.
Srce je moje napuklo
k'o kora starog bagrema,
al' u tvom oku kao lane zadrema.
I, jedva, kao sapati,
nicu u uglovima zlatne paprati.
Pramen sna u sliku navrati.
A ja daltonist.
Post je objavljen 27.12.2009. u 13:52 sati.