Pregled posta

Saznanje (8th part of Full Moon)

Bio je začudo topal ožujski dan. Jutro su popratile još snene sunčeve zrake i veselo cvrkutanje ptica. Kvragu, kako samo mrzim te iritantne ptice! Nekako sam obuzdala poriv da iz kreveta skočim na prozor i pogodim ih papučom. Sjela sam za radni stol i bacila pogled na kalendar. Prošlo je točno mjesec dana otkako sam prvi put došla ovdje. Mjesec dana otkako sam upoznala Billa, Katie, Lizzie, Sammy, Marka, Andyja...i, naravno, Toma.
Ponedjeljak ujutro. Sve bih dala samo da ne odem u školu...Tako mi se spavaaa!
Teturajući sam odšetala do hladnjaka zijevajući i skupljajući kosu u rep. Pretresla sam hladnjak i pripremila si 'brzinski' sendvič, kako me je Bill naučio. Takav sendvič je samo za posebne situacije kada ti se jede, ali ti se i ne jede. Nisam zapravo nikad pomislila da je takvo što moguće, ali s vremenom sam shvatila da je Bill zapravo genijalac i da bi takvu jednu ideju trebao patentirati. Stavila sam sendvič na pladanj i već razrađenom tehnikom 'dvije po dvije stepenice' sam se popela u dnevnu sobu. Zavalila sam se u dvosjed i upalila televizor. Kao i obično bio je upaljen na jednom od sportskih programa koje stric Georg redovito gleda, i kao i obično ja sam odmah prebacila na MTV.
Georg je radio na nekom slučaju pa je već od ranog jutra bio odsutan. U kuhinji sam na stolu, kao i obično zadnjih dana, našla novac i obaveznu poruku da jedem i da se pripazim. Bilo mi je prečudno biti sama u cijeloj toj kućerini pa sam često odlazila u školu ranije nego što bi trebala. Valjda sam još uvijek naviknuta na gužvu kakva je bila u sirotištu.
Nakon što sam pojela sendvič odvukla sam se u sobu da se spremim za školu. Nešto sam samo nabacala na sebe, kosu uredno začešljala u rep i stavila svoje nove malene, okrugle crne naušnice, ili 'bubice' kako smo ih Katie i ja zvale. Naprtila sam torbu na leđa i u dnevnoj sobi ugasila televizor brižno prebacivši natrag na sportski program te pokupila pladanj sa stolića.
Sklonivši pladanj jureći sam napustila tu golemu kuću i zalupila ulaznim vratima. Nakon što sam na kraju ulice zašla za ugao vratila sam se mahnito trčeći natrag zaključati kuću. Još sam se ja držala onog: 'Pa tko još zaključava vrata?'
Nasmijala sam se samoj sebi, a onda sam zamijetla Katie kako izlazi iz svoje kuće.

''Susjedo!'' viknula sam joj onim rastegnutim, seljačkim naglaskom.
Nasmijala mi se. ''Oj! Jel idemo njivu orat? Vas mi je kukuruz propa'! Aiiii...'' uzvratila mi je i zacoktala jezikom na kraju.
Prasnula sam u smijeh. ''Nismo nešto humoristični danas?''
''Ma, da, pere me prehlada.'' rekla je i kihnula.
''Ahaa...Zato sad nisi na treningu u školi.'' Katie je bila odlična rukometašica, i bojala sam je se zbog toga.
''Jap. Idemo preko parka? Lizzie i Mark čekaju.''
''Ok.''

Skrenule smo ulijevo i nastavile niz ulicu do zadnjeg desnog skretanja gdje je bio park. Ušle smo, a onda smo se utrkivale pošljunčanom stazom koja nas je, onako u sjeni drveća, opasno podsijećala na trkaću stazu. Katie me je, kao Bolt, prestigla za čitava tri metra. Uspuhano sam pozdravila Lizzie, a onda se oslonila na Marka.

''I uvijek se osloni na mene!'' progunđao je on.
''Hej, pa nisam ja tako teška...Valjda.''
''Ma nisi ti, ali je taj konj kojeg si naprtila na leđa.'' rekao je i pokazao rukom na moju torbu.
''Joj, Sophie, nisam ni primjetila. Stvarno još nisi naučila proceduru skraćivanja knjiga?''

Uporno su me pokušavali naučiti procijeniti koje nam knjige neće trebati tog dana, ali ja očito nisam bila tako dobra u tome.
Oni su, usudim ih se nazvati luđacima, od početka svakog pojedinog polugodišta pratili način rada profesora i tako nekako uspijevali odrediti što ćemo raditi idući sat. I svaki dan nakon nastave bi se kladili oko toga. Luđaci, kažem.
Dakle, ja nikako nisam mogla uspjeti procijeniti, a oni mi nisu htjeli reći što da izbacim kad bi ih prije škole pitala, jer su to smatrali, uz ovu osnovnu školsku, najvažnijom naobrazbom koju moram steći u srednjoškolskoj dobi.

''Kad ste vi zločesti!'' kanila sam sve svaliti na njih, ali onda sam shvatila da je to jako loš potez jer su počeli svoju grupnu prodiku o tome kako to jednostavno više trebam naučiti.
Isključila sam se. Nisam ih slušala. I znali su to. Ali nastavili su. Naporna mala čudovišta!

Sve do škole, a i preko nekih satova su mi tupili o tome. Jedino je Tom šutio i sućutno me gledao. Radije bih da je i on pametovao, nego da me žali.
Bilo tko drugi da, ali on ne. On se primjetno nadao da će moja tvrdoglavost omekšati, ali meni je bio iritantan od trenutka kad sam ga upoznala. Ne znam to opisati. Kao, znaš osobu i prijatelji ste, recimo, ali jednostavno ne želiš da ti je toliko blizak da ti zadire u privatnost. Da, tako nekako.

Nakon škole bi se uputili na igralište, a Tom bi redovito ispario, što mi i nije nešto teško padalo... Ispričao bi se s nekim vrlo važnim obavezama, i svi kao da su razumjeli o čemu se radi, a ja nisam imala pojma.
No nije da me bilo briga. Dobro - je. Ali samo malo. Dobro, malo više od malo, ali ništa više od toga!
Standardno, dečki bi odmah izvukli loptu iz skrovišta i zaigrali nogomet, a ja bih se zavalila na klupu i prepisivala fiziku od Sammy. Možda je plava, ali vraški je pametna što se računice tiče! Moje tri kraljice, kako sam ih od milja zvala jer su postale središte ovog mog novog početka, obično bi nastavile započetu raspravu o nekom dečku iz škole za kojeg su sve tri zalijepile oko. Ja bih se povremeno ubacila s ponekim sarkastičnim komentarom, ali uglavnom bih se isključila.
Kada bi došla starija srednjoškolska ekipa mi bi se povukli. Među njima bi bio i Lucas koji bi nas obavezno zadirkivao s forama kao: ''Jao, mališi, daj se gubite'', i slično. Ali onda bi se nasmijao i on i mi, a i neki od starijih, jer je bilo opće poznato da je Lucas jako dobar prijatelj s nama. Možda čak bolji s nama nego s njima. Očekivano bi mu dobacili koju šaljivu uvredu i otišli dalje. Lucas bi svaki dan poslije odigrane 'utakmice' trčao k nama - pod Katinu smokvu. Nisam isprva shvaćala kakva je to čar sjediti pod smokvom, ali trava u Katinom dvorištu bila je tako meka i lijepa da je bila prava relaksacija sjediti na njoj, a smokva je, eto, bila samo pokrivalo. Pridružio bi nam se i Andy, ali Tom nije dolazio. Nikada nismo načimali temu s čime je on to toliko zauzet. Iako me zanimalo nisam htjela pružiti priliku Andyju da me zadirkiva.

Tog popodneva nismo se predugo zadržali pod smokvom. Valjda smo istrošili sve teme koje smo bili načeli, a i bila je sredina tjedna tako da smo svi imali hrpetinu obaveza.

Pun naramak knjiga oteglila sam u kuhinju na stol i navukla zavjese na svim prozorima. Nekako bi me hvatala jeza kada bih pogledala u onako slijepe prozore, van kojih bi bila samo tama i od kojih se odbijala svijetlost žarulja u lijepim lusterima. Svakog trena bi očekivala da mi iz tame na prozor odjednom iskoči kakav vampir, zombi ili što već. Tako, kada sam zavjesom zaklonila svaki djelić kroz koji se moglo vidjeti van, bacila sam se na domaću zadaću, koje je, po običaju, bilo pregršt. Profesori su nas očito obožavali mučiti.
Kasno navečer bih napokon obavila sve obveze koje sam imala, onda bih na brzinu provjerila stanje u kući, dovela u red ono što je bilo potrebno dovesti u red a zatim bih se povukla u svoju sobu. Obavezno bih si za psihički odmor pustila Yesterday od Beatlesa a dok bih pjesma svirala brisala bih prašinu sa svog divnog, velikog klavira. Iznenadila sam se kad sam saznala da je Georg prilično dobar u sviranju klavira, a i gitaru ima u svojoj sobi. Što bih dala samo da sam imalo muzikalna kao on. Ahh...
Bacila sam se na krevet i onako, u odjeći, nepokrivena, zaspala. Georg bi se jako kasno vratio s posla, ali ni sav ga umor nije spriječavao da me obavezno poviri. Obično bi me zatekao tako nepokrivenu, ali već se bio navikao na to i uvijek je imao pripremljene rezervne pokrivače da me pokrije. Ujutro bih se uvijek nasmijala kada bih osjetila taj poznati miris lavande, točnije miris tablete protiv moljaca. A mirisala je ubitačno! Aha, to je to zašto se u zadnje vrijeme lako budim...Taj jak miris me istjera.

Ujutro sve je bilo isto. S Katie sam išla kroz park do Lizzie i Marka, a onda bi nastavili do škole. Ponovno, igralište, relaksacija, kuća. Samo ovaj put me dočekala drugačija situacija.
Posegnula sam za kvakom i začudila se kada sam shvatila da su vrata otključana. Zar ih jutros nisam zaključala? A možda je netko provalio! Zbunjeno i preplašeno, u isti mah, sam ušla u kuću i spustila torbu kraj vrata. Čvrsto sam rukom obuhvatila stričev čvrsti, brodski kišobran i podigla ga u položaj u kojem bejzbolaši drže palicu. Zakoračila sam u kuhinju.

''I mislio sam da sam čuo kako je netko ušao.'' rekao je netko promuklim dubokim glasom. Vrisnula sam i istog trenutka počela udarati tu osobu kišobranom po leđima, ramenima, glavi, rukama...ma gdje god da sam stigla!
''Sophie? Sophie. Sophie!'' zaderao se taj netko.
Stala sam kad sam shvatila - bio je to Georg. ''Nemaš pojma kako si me prestrašio!'' zacičala sam.
''O, imam.'' rekao je i uzeo mi kišobran iz ruke.
''Ajoj, oprosti.'' ispričala sam se i zagrlila ga. Uzvratio mi je svojim snažnim, medvjeđim zagrljajem. ''Što ti radiš doma?''
''Ma, slučaj skoro da je gotov.'' rekao je i nasmiješio se. Naslonio je kišobran uz zid. ''Vidim da se ne moram brinuti što se tiče tvoj samoobrane. Dođi gore, netko nam je u gostima.'' pozvao me u dnevnu sobu.
Popela sam se stepenicama i na kraju skoro pala niz njih. Razlog tomu nije bila moja nespretnost, već osoba koja me dočekala gore. Na trosjedu je sjedio ni manje, ni više nego - Tom.

''Što on radi tu?'' Nisam bila drska, bezobrazna, koliko se god to moglo izvući iz konteksta rečenice. Bila sam jednostavno zbunjena.

***
(Ajoj, znamo da nas mrzite zbog ovoga...Idući post je već napisan i jako zanimljiv!)









Post je objavljen 23.12.2009. u 15:33 sati.