Pregled posta

Rezime 2009. godine

Some people come into our lives,
and quickly go.
Some stay for a while
and leave footprints on our hearts.
And we are never, ever the same.

The story of my life


I dok je sve počelo, skoro, kao bajka, već se na početku ista pretvorila u nešto nalik Tarantinovu filmu. Opet sam se našla u situaciji krpanja rupa. Srećom, osnove šivanja znam, a nekad daaaaavno išla sam i na „Male vezilje“ pa mi zakrpavanje rupa nije nepoznato.
Potom se moj četverokotačni ljubimac razbolio i ostavio me na cjedilu. Kako bih ga izliječila, izdvojih solidnih 4000 kn. Što nije tako strašno ako pogledam da mi je još 1000 od plaće ostalo. Life IS beautiful! Potom je love-life malo živnuo. Ali, činilo mi se da je prebrzo da bi se bilo kakav kvalitetan korak po tom pitanju napravio. I bila sam u pravu. Zatim se tu upleo i priličan zdravstveni problem koji mi je uzeo par godina života. Šetanje po ambulantama, bolnicama, čekanje nalaza, sumnje na sve i svašta, da bi na kraju dijagnoza bila, samo, anemija. Doduše, s njom imam problema otkad znam za sebe pa se i nisam previše zabrinjavala dok mi liječnik nije objasnio sve moguće probleme koje ona može izazvati. Počeh živjeti zdravijim životom i raditi na sebi zanemarivši sve oko sebe. Osjećala sam se izvrsno!
Love-life koji je još bio živ, kako je brzo živnuo, toliko je brzo i usahnuo i sve to dovelo me do jednog solidnog zatišja…mira…dosade, čak, usudila bih se reći. Naravno, ne zadugo. Netko se pobrinuo da mi ne bude dosadno. Podignuo me na jedan trenutak do oblaka i bez padobrana ostavio da padam. Početak kraja jednog prijateljstva. Rečenica suprotna od one u Casablanci: „Louis, I think this is the beginnig of a beuautiful friendship.“ Pa se okrenula u: „Louis, I think this is the end of a beuautiful friendship.“
Potom se bankovni račun malo oporavio pa je trebalo doći vrijeme novih extra troškova. Kupaonica mi je jednu večer izgledala kao na reklami za Calgonit što mi je u stan dovelo prokleto mladog, zgodnog i zanimljivog majstora. S obzirom da je i njemu očigledno bilo zanimljivo, svoj posao je malo odužio. Dobra je stvar u svemu da za rad nije naplatio ni lipe, samo za potreban materijal za što mi je uredno račune ispostavio. Dakle, zabavih se taman onoliko koliko je bilo potrebno za popraviti ego.
Otišli su moji prvi maturanti što me podsjetilo kako vrijeme nezaustavljivo i brzo leti. I tu je sve nekako počelo ići nekom uzlaznom putanjom. Sve se nekako stabiliziralo. Ponude su prštale doslovno sa svih strana. Nakon maturalne večeri mojih maturanata osjećala sam se kao da je bila moja. Počeli su stizati neki čudni pozivi na kave, druženja i slično. No, ništa od toga mi se nije dalo. Čekala sam kraj školske godine, pod stresom kao i uvijek, a stres sam liječila prekomjernim izlascima s ekipom. S nekima se družih i „iza kulisa“ s nekima samo na feštama. Opet sve ide nekako prema gore.
Dolaze praznici. Odmor mi treba kao pustinji voda. Treba mi pravi mir. Treba mi malo dosade. One pozitivne dosade. Barem na koji tjedan. Uživam. Odlazim u obiteljskom aranžmanu put Zadra, Omiša…i tako i natrag. Uživam u moru, mirisima bora, klapskoj pjesmi…vraćam se i uskoro odlazim na najveći spektakl godine. Koncert U2. Susret s ekipicom me preporodio…još mi je malo dana godišnjeg preostalo. Vraćam se doma na more, a jedva čekam vratiti se natrag. Nemoguće, mislim u sebi. Tko bi se normalan s mora htio vratiti. „Ima neka tajna veza…“, valjda.
Povratak, izlasci, lumpanje, početak školske godine…ufffff…već je počelo. Dobivam novu ekipu, još se sjećam onih mojih, prvih…prvi se pamte…odrađujem svoj posao, ali me vikendi ubijaju…moram se smiriti. A ne, ne, ne pa jednom se živi!
Dolaze hladni dani, moj social life je živ u svakom smislu. Ali, moj ljubimac opet kašlje. Ovaj put će mu estetska operacija koštati oko 1500 kn. Međutim, dobra je stvar da sam napokon našla Sinišu Glumičića među mehaničarima. Ako smanjim doživljaj i želju za inovacijama i botoxima (za ljubimca ne za sebe), onda oko 1000 kn. Mislim u sebi kako bih baš mogla samu sebe darivati i počastiti. Zaslužila sam! Zašto? Zbog svega dobrog što sam dala, svega lošeg što nisam dala i zbog još bezbroj nevažnih razloga. Da, trebala bih se počastiti!
Međutim, kad odvrtim cijeli film i kad bolje razmislim, zapravo, koliko god mi se ova godina činila lošom, punom turbulencija, uglavnom negativnih, mogu sumirati da baš i nije tako. Evo, npr., neki dan sam, ipak, ostala živa kad sam se vraćala s dogovora estetske operacije. Naišla sam na slinavu cestu, s nevelikom brzinom, ali mi se nije dalo šaltat u nižu brzinu i fijuuuuuuu…moj ljubimac je neposlušno počeo ići lijevo-desno da ja nisam ni znala što se zbiva i samo sam držala ruke za volanom i gledala hoćemo li u desnu ili lijevu grabu tj. na desno je bila provalija. Svašta prođe čovjeku u tim sekundama pred očima. Meni je prošla samo jedna.
Kad se havarija završila, zahvalih nekome gore na ABS-u na tutaču, sjedam u auto i odlazim doma ispit jednu pivu koja već duuuugo stoji u frižideru.
I, uz to opuštanje, rezimiram svoju godinu i shvatih da baš ništa, niti jedan svoj postupak ne bih promijenila. Niti jednu jedinu stvar, niti jednu situaciju. Ništa. Baš ništa. Osim jedne.



Post je objavljen 12.12.2009. u 09:44 sati.