Blize se Blagdani, dani koji uz svu onu pompu, trgnu razna razmisljanja, ponajvise o danima, mjesecima i godinama koji su iza nas, mene.
Godina je bila teska, nekako ko da je svaka teza, i uvijek nanovo svi imamo istu zelju... „Ah kad ce ponoc da ispratim ovu i udjem u novu, bolju?!“
Svake godine iste zelje, iste recenice. Sjecam se jedne u kojoj sam svaki dan cijelu godinu ponavljala to isto.
Puno toga potisnemo, zelimo zaboravitim ne zelimo o tome naglas govoriti, ali ja tu godinu necu zaboraviti iako je nisam prozivjela onako kako bih htjela. Sjecanje na tu godinu je sve, samo nije sreca. Puna je boli i tuge i ponekad sama sebi kazem, sve se desilo u toj godini osim normalnog zivljenja. Moja 35-a, gdje je otisla.
Uvijek zelimo nesto, uvijek nam nesto fali, ali kad se suocis sa krajem tek tada shvatis koliko si sebican, zahtjevan i nerealan.
Pametna je izreka, najpametnija, imas sve dok imas zdravlje. Istina.
Tada sam bila sretna i to jako, veselila sam se necemu toliko da i kada sam pocela osjecat bol to me izvlacilo. Dvije strane medalje, bijela i crna.
Negirala sam tu crnu stranu , jer sam je pripisivala umoru, hektici zivota.
Dnevne rutine ranog ustajanja, kavica i posao. Nakon toga dnevni zadaci i druzenja. Svaki dan je imao svoju ljepotu kao i tezinu.
Tada je tezina pocela prevladavati, svaki dan je bio tezi i bol sve jaca. Nisam shvacala sto se desava i nakon razgovora sa pametnim ljudima kao i oni i ja sam pripisala sve to umoru.
Zalijepis flaster i nastavis dalje. Flaster je kratko drzao , bol je jacala . I tada je sve pocinjalo i zavrsavalo. Ne volim neparne godine, uvijek su pune iskusenja.
Negiranje i uvjeravanje sebe same vise nije pomagalo, konstantno gubljenje svijesti i bol pocele su uzimati svoj danak. Bol mozes skrivati, ali oci govore, a uskoro je poceo govoriti i sam izgled. Postajala sam sve vise svjesna pogleda ljudi, sto upitnih, sto punih sazaljenja. Mrzila sam to. Mrzila iz dubine duse, jer taj sam pogled imala i ja prema sebi , pred ogledalom.
Dani su postajali sve dulji, tezi i tezi. Konstantno sretanje ljudih u bijelom, njihovih pogleda sazaljenja i te igle. Stalo igle, testovi, bezbrojni testovi.
Ne mogu vise, boli, tako boli, a nitko nista ne govori..... Ne mogu vise izdrzavati poglede svojih, teze mi padaju od svega sto prolazim...oci majke kod izgovora onog cega se najvise bojis.... gutam knedle i drzim se hrabro, onoliko koliko mogu, onoliko koliko snage imam.
Kako opisati sve to, nema za to rijeci... kad tijelo posustane, mozak preuzme sve, radi, prebire, upozorava, osjecas se ko zatvorenik u vlastitom tijelu i kojeg te nijedan odvjetnik izvuci ne moze. Morala sam tada donijeti odluke, neminovne takve koje moras , da moras!
Tada sam rekla zbogom i bijeloj strani medalje, onome cemu sam se jedino veselila, mojoj sreci, mojim nadanjima i osjecaj je bio ko da mi vrane zivo meso sa tijela kljucaju.
Teze sam se nosila s tom boli od ove tjelesne, izjedala me ko rdja.
Penjem se stepenicama tesko, i u sebi proklinjem sto nema lifta, jer tim stepenicama nikad kraja. Vani tmurno, pred nevrijeme. Priroda ko i moja dusa, tmurna, luda , teska. Otvaram napokon vrata i suocim se sa svim strahovima. Kako to sad njima priopciti, kako, ne mogu, ne jos ..... presuda ce odluciti samo da izdrzim to sutra, prekosutra ce vec biti lakse.
Grmi vani, sijeva, srce mi lupa , hladno mi je, strah me je, mogu namirisati svoj strah , strah ranjene zivotinje.....
Hinim hrabrost, tjesim druge, ko onog starog barbu kojeg sam drzala za ruke dok su nam zabadali igle. Gledala sam tu smezuranu ruku i te oci koje imaju povijest i staru mudrost i zavidila. Boze oprosti mi , zavidila sam za tim sto mozda ja necu imati. Toliko toga jos nisam napravila, a prilike mozda vise ne bude.
Presuda, lica kamena, bez izraza... Pricajte ljudi recite mi, pomirila sam se sama sa sobom, ali recite mi! Ne ubijajte me neizvjesnoscu, bol me ubija vec predugo! Molim Vas spasite me!
Kameno lice prilazi, i govori:“ Nismo nasli, sve je u redu, mozete ponovno duboko udahniti.!“
Ludilo, kljucanje mozga, lupanje srca, ...sve emocije ovog svijeta strpane u samo jedan trenutak..... sreca, neopisiva sreca....sreca druge sanse ......Zivjet cu! Hvala dragi Boze na milosti koju si mi dao!
Sad shvacam, sad znam ,zivot uzimamo zdravo za gotovo..... cijenimo ga tek onda kad ga gubimo i sve bi dali da vratimo vrijeme unatrag, sve bi dali za drugu sansu....
Post je objavljen 09.12.2009. u 09:43 sati.