Počinjem gledati u bojama. Smješim se. Puštam vlastite misli niz ulice. U trenutku zamišljam njezino lice. Ali nje sada nema tu. Sniva svoje snove na tuđim grudima. Poput pjeska mjenja oblik i nestaje.Iza sebe ostavlja samo nejasan horizont. Sada čekam pored obale nadolazeču plimu ,da izbaci novu priču. Možda na tim listovima nađem svoje mjesto pored nje. Vrijeme prekriženih prstiju, nepresušenih pogleda i suvišnih riječi. Vrijeme zahvalnosti.
Post je objavljen 08.12.2009. u 02:10 sati.