Bebica je tog ponedjeljka započinjala drugi tjedan ovogodišnjeg boravka u vrtiću. Ove godine krenula je s učenjem engleskog jezika, u engleskoj grupi. Engelskoj grupi. :-)
Predvečer tog dana, kad su se svi skupili kod kuće, odlučila je reći mami o tom danu u školi, i to upravo o engelskoj grupi.
"Mama, znaš da smo danas imali havariju?"
Majka je zastala s prčkanjem po suđu u kuhinji i pogledala ju:
"Kakvu havariju!?"
"Danas smo radili havariju." odvrati bebica lagano uzbuđena, lagano ponosna.
"Zar se nekome nešto desilo?", ponovo će majka, i dalje jednako zatečena.
"Ne. Govorili smo havariju.", ponovo će bebica, spokojno, čak možda lagano nezadovoljna što mama ne razumije što govori.
"Jel bilo nešto kod vrtića?" ponovo će mama, i dalje uvjerena kako se desila neka nesreća oko vrtića ili bar nešto slično što je moglo nositi karakteristiku takve težine.
"Ma ne, mama; teta nam je pričala havariju!" sad već lagano uznemireno će bebica, pri tom šireći ruke sa strane, s otvorenim dlanovima, u pokušaju da vizualizira emotivnu karakteristiku razgovora.
"Ma, koka, ne razumijem o kakvoj havariji pričaš." mama će sad već pomalo očajna što nikako ne razumije o čemu se radi u priči koju joj pokušava prenijeti bebica. "Što vam je to točno govorila teta?"
"Rekla nam je: "Havarja", a mi smo onda rekli "Okeeej!"", konačno će bebica sretna, samo trenutak nakon čega je mamu oblio nemjerljivi osmijeh, a zatim se sagnula, zagrlila bebicu i izljubila ju po obraščićima i po vratu.
Post je objavljen 04.12.2009. u 12:43 sati.