Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/masterofsin

Marketing

Dementia

Pogledom ću na tvom srcu zasaditi grijeh – kao sjeme od božjeg stvora. Na tvome ću se srcu, pogledom u tvoje oči, nastaniti kao nepozvani gost i kao jedina utjeha tvojoj samoći. Mene ćeš sanjati na razmeđu neba i zemlje – na mjestu gdje se prošlost i sadašnjost spajaju u jedno, u svjetovima bez početka i svršetka, na suzi rađanja i umiranja. Moje ćeš ime tada spomenuti, kada blaga zraka svjetlosti padne na tvoje staklene oči. Nećeš tu zraku više gledati. Niti jednog jutra, više nećeš ugledati sunce. Hodnicima tvoje unutrašnjosti šetat ću nepozvano i u svakom ću kutku tebe pronaći klicu svjetlosti – ubit ću je svojim poljupcima od pepela i leda.

Pogledom ću u tvojoj duši tražiti mjesto – na kojemu ću odmoriti zloću. Kao dementia i sloboda u jednom paketiću umotanim ukrasnim papirom, pogledom ću ti pružiti sve... a tvoje će spoznaje trajati vjekovima – jer ćeš poklon dugo odmotavati. Ljudska je znatiželja uvijek donijela razočarenje – ali ja ne dajem to. Ja dajem ono što tražiš, zbog vlastite želje za boli, za vriskom. Tišinu nećeš ubiti gledajući ono što je jače od tebe. Na razmeđu svjetova, na stranicama tvoga života zapisano je zahtjevanje nasuprot mogućnosti. Ja te dovodim do apsolutnoga... jer...

Na tvome srcu zasadih želju – i zalijevam ga kao mladu klicu koja me drži na životu. Sada ću rastaliti svoju pojavu i ući u tvoj um, urezati se u tvoje plaho sjećanje. Moje ćeš ime pamtiti – u mojim je rukama knjiga s tvojim imenom, sa stranicama tvojega življenja... i prvu sam iskinula, barem večeras... ali naših će zajedničkih večeri biti još mnogo, dragi moj čovječe.

Nejasni su glasovi u tvojoj glavi, lik moj pred očima ne možeš izbrisati. Nemoj se truditi, već sam te obuzo. U svakom sam djeliću tebe, u svakom otkucaju tvoga srca, u svakoj kosti tvojoj, u koži i ispod nje, u dodiru sa zrakom – u cijelom skršenom tijelu tvojemu. Zmija sam koja ovila se oko tvoje ranjene duše, meni podložne, meni, samo meni – za iskorištavanje i hranu... za orgulje koje tebi sviraju... Za pokajanje i suze, krvave suze koje ćeš dati - samo meni.

Ne traži odgovore na pitanja, jer ih ne postavljaš. Ne napreži glasnice. Pred zrcalo stani – pogledaj u istinu bez granice, onu istinu koja te razočarala. Pusti me da ti budem lijek i prokletstvo, sve ono što nisi želio. Spoznaja jest jedna – tvoje želje, humani stvore, nisu važne...

Na tvojim usnama dobih ime – što ću biti ja, osim tvoje bolesti, ludosti, želje – ime za mene ne postoji i ne pokušavaj mi ga nadjenuti. Ludost neka ostanem, ono što će te ubiti, ono što će se tobom nahraniti. I što sad? Iz srca tvoga raste grijeh, a tvoja je krivnja jer si mi dopustio da se u tebi nastanim. Sad poljubi moje skute, pod noge mi padni... jer ondje ti je i mjesto, bijedni stvore ljudski, kao i čitavom tvome rodu stvorenom u ludosti i pogrešci.


Image Hosted by ImageShack.us


Najdraži moji, evo i novoga posta. Što reći o njemu... hm... samo tračak inspiracije, uz primjese razočarenja ljudi koji me okružuju, no dobro. Podnosi se to kad im se nanese zlo, osjeća se osveta i sve je poslje dobro - jer je nakon osvete izuzetno lakše živjeti. I btw, svima vama koji se još sjećate mog dragog kolege Damiana, sve vas je pozdravio i evo, ja s ponosom objavljujem njegove misli - da će možda otvoriti novi blog (nagovorih ga, pošto je mulac zaboravio staru lozinku) i da će se svima javiti, barem je obećao... smokin

Post je objavljen 03.11.2009. u 00:51 sati.