Marketing
114/365
Zločeste misli sam imala i danas, pa sam se opet sramila.
Fakat.
Dosadna sam i umorna.
Sutra je radni ponedjeljak, bedić.
Išla sam fotkati i doma se vratila plačući napola.
Pa do kraja.
Srela sam napuštenog pesonju na mjestu di grade industrijsku zonu kao.
2 put sam ga srela. Kad sam išla tam i doma.
Prvi put se jako bojao i skrivao. Drugi put isto, ali mi je na kraju ipak prišao. Mahao je repićem i bio sretan kaj se neko hoce igrati s njim. Skakao je.
Meni su se zasuzile oči jer sam znala da ga ne mogu doma dovesti jer imam živčanog psa, a majka i otac bi popizdili.
Onda nisam znala kaj da radim. Išao je za mnom.
Mali. Onak, tužnih očiju.
U tom trenutku bi najrađe da me nekaj pogodi nego da ga ostavim.
Polako sam išla, a on za mnom.
Onda sam mu morala reći Ne :(
Ostao je sjediti i gledao me tužnim očima još jedno vrijeme. Ko da mi namjerno nabija grižnju savjesti.
Ljudi su me gledali ko da nisam normalna.
Došla sam doma, a srce mi je lupalo ko ludo. Tata mi je rekao da ne mogu uvijek svima pomoći. Mama je rekla neka javim u azil.
Jesam.
On je možda sam u mraku, boji se i hladno mu je, a ja doma sjedim u toplom i tipkam virtualnim prijateljima. Pa di tu ima pravde?
Živo me zanima koja budala ga je ostavila tamo i di joj je bila pamet.
Kak se ti ljudi ne zapitaju.. Ko da nemaju osjećaje. Životinje su živa bića, halo! Osjećaju i žive.
Jebemu, uvijek me slome ovakve stvari :(
Post je objavljen 25.10.2009. u 20:08 sati.