Marketing
Life has a funny, funny way.
Nekako uživam, a čudno mi je priznati to. Noći su prekratke, a dani tako dugi. I osjećam miris zime u zraku svako jutro dok hodam prema stanici. Zima mi ulazi u kosti, a zubato sunce mi grije lice dok me čudni osjećaji preplavljuju. Znam da sam starija, iako se tako ne osjećam. I sve više se bojim da mi pamćenje slabi. I imam grozan osjećaj da mi kapaciteti slabe, a sad bi trebali biti u punoj snazi. No možda se samo još moj organizam nije priviknuo na napore. Jer tako je divno bilo uživati u trenucima bestjelesnosti. Perverzno uživam u samotnim šetnjama centrom grada i upijam svaki trenutak i svaku sliku. Fotoaparat kao moj vječni saveznik visi mi o ruci, a lagani smiješak treperi na licu. Prije se nikada nisam usudila, a sada upražnjavam te trenutke barem jednom tjedno. Ponekad je zbilja potrebno bolje se upoznati sam sa sobom.
Osjećam se nesputano, a možda ne bih trebala. Informacije na koje sam posve slučajno naletila izmame mi dugoročni osmijeh na lice i učine me sretnom taj cijeli dan. Budu krive što u kasnijem suočavanju ne mogu zadržati ozbiljno lice i smiješim se osobama bez razloga. Misli da ne znam, a razlozi su mi više nego poznati. I zbilja me zabavlja čitati o sebi, doznati način na koji te drugi vide. Opisuju situaciju koju si ti doživjela na potpuno drugačiji, ravnodušniji način, a nekome je to možda čak nešto i značilo. Zbilja je lijepo to sve.
Sve više razmišljam o umotavanju u dekicu i večernjem maženju, a sve manje o vrtoglavim potpeticama. Iako više prakticiram ovo drugo, negoli prvo. A onda me nesnosna količina knjiga i skripti vrati u sivu svakodnevicu i podsjeti da sljedeći tjedan imam prvi kolokvij. I tada postajem „stresna“ i trošim markere do njihovih krajnjih granica.
A trenuci mogu biti tako lijepi.
Post je objavljen 25.10.2009. u 13:19 sati.