Budim se u tamnici, daleko od svijetla.
Iz more ravno do stvarnog svijeta,
U društvo crnih ruža, truleži i očaja
Poput trule jabuke, daleko od stabla
Gdje tmina izjeda nadu u spasenje.
Pozdrav svijete, ležim statičan,
Psihodeličan i na bajke alergičan.
Um kaotičan, u suton psihotičan,
Depresija i još jedan napad
Šizofreničan, maničan...
Mučnina, zaudaram.,
Opet povračam, hladan želudac,
Sit svijetla, sit svijeta,
Spavam da izgubim dane.
Brojim,
Kapi i čemprese i oblake
U šumi moje svijesti.
Tamnice bez plavog neba,
Samo beskonačnost u ništavilu
Svemira, postanka i postojanja.
Krojim misli nepravinog veza,
A sijećanja daleka i bljeda,
Al ipak bolesno ljepa.
Čemu onda melankolija i bijeda.
Kažu ljubav je sljepa,
Al ne znaju da bol može bit vječna
I tek rjetka duša bude sretna,
A u sreći je spas, neka uzvišena svrha
Banalizirana od aristokrata, običnog i mangupa.
Sreća je sveta...