Ponedeljak je. Držim municiju ispod jastuka.
Prvi put ću te,
drugi put ću te,
treći put ću te,
četrvrti put ću te,
peti put ću te,
dok Ogorčeni ne padne na tlo.
Preko vinkovačkog neba vatrometirat ću vedrinu
iz vrela najzgusnutijeg šanžera
šaljem golubicu i vatrogasce.
Kad te polije biser voda po obrazima,
možeš se praviti da nisi ništa vidio i da se ničega ne sjećaš.
Uključiti ću i sirenu čiji zvuk radi dodirivanjem lančanih dukata.
Sto dukata za onog koji je pao i probudio se sa blaženim usnama i odjednom namigno:
Ja pojma nemam šta se desilo, i tko je imao još streljiva za koje nismo znali.
Za danas smo spašeni. Ponedeljak je i još je uvijek toplo oko očiju.
Možda sam sanjao sa nedelje na danas.
Mali, vrati knjigu na vrijeme i prepiši najbolje dijelove u bilježnicu,
jednom će ti trebati streljiva za sreću. I slušaj onoga koji je preživio.
p.s. Ova je pjesma pisana dragom kolegi Nagulovu
Post je objavljen 12.10.2009. u 07:31 sati.