Poslije tebe ostala je praznina, ista ona fotografija na zaslonu monitora i oči pune suza svaki put kada otvorim laptop. Ostali su dani kojima ne vidim smisao, vrijeme koje prolazi bez motiva i usiljeni osmjeh.
Poslije tebe ostala je ljubav, otkucaji srca u nepravilnim razmacima i pogled u kojem je skrivena tuga. Voljeti i biti voljen temeljna je ljudska potreba. Pitam se imam li temelje u onome biti, istovremeno znajući da su u onome voljeti čvršći od stijene koju nisu mogli srušiti ni tisućljetni valovi.
Poslije tebe ostala sam ja, pogled kroz prozor i dobro ti jutro, ljubavi. Ostao je onaj maleni otok, na koji bježim kada postane neizdrživo. Ležim na obali, s glavom u tvom krilu, osjetim dodir tvoje ruke dok mi mičeš pramen kose s čela, slušam kako mi pričaš besmislice, a boja tvog glasa puni me mirom i vedrinom.
Poslije tebe ostala je čežnja za još jednim dodirom, tek jednim osmjehom i poljupcem koji govori: Volim te. I pitam se, prečesto se pitam, osjećaš li isto? Ili sam ostala sama u brodolomu ove ljubavi?
Poslije tebe ostao je grad koji nikada više neće biti isti. Ostale su ulice koje nose miris kiše, puste i tužne, a ja se vraćam kao lopov na mjesto zločina i živim svaku sekundu naše vječnosti.
Poslije tebe ostao si ti, neponovljiv na prvu, nezamjenjiv na drugu i sve moje na svaku slijedeću. I poslije tebe... nedostaješ, tako jako meni nedostaješ.
Post je objavljen 08.10.2009. u 11:07 sati.