Marketing
A svi bi htjeli bit' novi i čudni ili bar blještavi cirkusan tim,dok mnogi spavaju neki su budni,sami sa svemirom na ti.
I čini me zbunjenom što ne ide sve nekako rutinski.
Ne hodam dvije stanice pješke, ne ulazim u tramvaj uvijek okrenuta leđima vratima, ne silazim na sedmoj stanici, ne pretrčavam ispred jurećeg automobila, ne odlažem jaknu u zadnjem redu na broju 23 i ne gledam u hodu prema satu dok se spuštam u sjedeći položaj uz stup. A činila sam to konstantno,
svaki dan. I sada kad bi trebalo biti vrijeme za to, ja sjedim u sobi ne radeći ništa. I razmišljam kako ću za dan, dva, tri, ulaziti u neki drugi tramvaj, i dalje okrenuta leđima prema vratima, silaziti na nekoj sasvim drugoj stanici, pretrčavati sasvim drugu cestu ni ne znajući da li postoji sat ili ne.
Ali i na to se čovjek s vremenom navikne. I prihvati. Prilagodi se. Jer lakše se prilagoditi vremenu, nego da se vrijeme prilagodi tebi. Samo to neću nikada naučiti. Očito.
Kao što nikad neću naučiti da ne treba dvaput vjerovati niti ponavljati iste greške. Ali, što mogu, kad ima nešto tako primamljivo u ponavljanju istog.
I pomislim da je ovo možda svijet za neke hrabrije, da moje srce igra po nekim drugim pravilima i da možda očekuje drugačije pologe i uloge. No i u pobjedama i porazima, ono ostaje isto. I zbog toga se tako dobro i slažemo.
Ponekad me nervira kad razaznajem zvuk osmijeha u daljini. Pogotovo kad to nije onaj zvuk koji želim čuti.
A vjerujte mi, ima ih mnogo.
Možda sve to jednostavno nema smisla. Možda nikad nije ni imalo.
Brišem. Brišem. Brišem.
Post je objavljen 26.09.2009. u 17:29 sati.