Ponovno u istom kraju.
Smiješim se svima koji nastoje obuzdati moju sreću svojim
tupim glasom.
Plješćem si nakon svakog dana kada onako snena i umorna ulazim
u postelju sa osmijehom na licu.
To mi je znak da sam uspjela.
Ne volim samoću.
A to je ono što si ti meni donio bez imalo skrupula i mašte.
Uručio si mi samoću kao poštar koji bez imalo suosjećanja
dijeli izvješće o smrti.
I zaista sam umrla.
skočila sam u ponor života tek kad sam shvatila da više ovako ne ide.
Bilo je lijepo grliti te zadnji put.
Osjećala sam tvoj dah na svom vratu.
Šaptao si mi sve ono što si svih ovih godina nismo smjeli reći.
Nismo znali kako.
U tih par trenutaka dok si me rukama primio za struk i pažljivo
približavao k sebi izrekli smo sve ono što je već dugo stajalo u nama.
I ponovno smo zaboravili.
U životu postoje trenuci u kojima voliš svjesno i odgovorno,
ili pak strastveno i žudno.
Na takav način, naša ljubav odavno je postala rutina koju smo zaista
htjeli ispuniti s obavezama.
Bila sam lijepa i mlada, a ti drag i sladak.
Voljela sam zvuk tvog glasa dok smo se skrivali
na autobusnoj stanici u gužvi svih onih bludnika koji
su odavno zaboravili živjeti.
Prepoznala bih te i danas u gomili, jer znam da me trnci prođu
kad god me oboriš s pogledom.
I ne, zaista ne volim kišu, ali s tobom je i ona bila slađa.
Bila sam ti samo ekspedicija, jedna od onih koje su htjele, mogle i znale.
A ti meni poglavlje u kojem sam doznala sve ono što sam htjela znati,
sve ono što sam htjela dobiti i sve ono što sam zaslužila čuti.
I ne znam vjeruješ li mi kad ti i danas kažem da te ne volim.
Jer nekako je teško otići bez da si mi stalno pred očima.
Nemojte reći da sam glupa i naivna.
To sam ionako sama shvatila.
Grlim danas ono što sam stvorila srcem.
Ljepotom uma oblikovat ću svoju glinu, koja će biti otporna na kišu.
Trenutačno gledam samo ravno.
Ne želim gledati niti lijevo niti desno.
Bojim se toga bez tebe.
No, znaš da sam jaka.
I da mi nisi ti uvijek ublažavao svaku bol koju sam od tebe dobila.
Snašla sam se sama, imam njih, dame ovog doba.
I ponovno uspijevam i stalno pričam o onoj regeneraciji.
I stvaram novo srce.
Trajat će dugo.
Sada mi je dovoljan samo pogled nekog stranca koji razumije, jer samim tim
pogledom mogu osjetiti one trnce koji su bili tupi već dugo vremena u mom tijelu.
Imam nekakvog uljeza pokraj srca i bode me i bode.
Nikako da prestane.
Ali što reći kad jednostavno ti pitaš, a ja odgovaram.
Savršeno se uklapaš u moj profil, momče.
Ali ovoga puta činim iznimku i preskačem pravila.
I onaj stranac koji me sada ljubi osmijehom i njeguje pogledom,
novi je lik iz mog crtića.
Smijat ćemo se mi ponovno, dragi.
Samo što ću ja biti jedno, a ti drugo.
I stavljat ću onaj prsten strancu na prst, i znat će me bolje nego ti.
Znaj da ćeš uvijek ostati tamna strana moga mjeseca.
I još katkad ću se poput Malog princa ušuljati svojoj ruži u zagrljaj
i ušuškat će me stvaranja prošlog doba.
Nisam spremna u potpunosti pustiti ljubav, ali sakrit ću je na čas na mjesto gdje
nijedno srdašce neće doprijeti.
I slomit ću ta tvoja krila kojima si uvijek kresao moja.
Stvorila sam si svoj put za let.
I letim daleko od tebe i mora.
Dogovor stoji, dušice.
Ustanova mog imena postat će nam utočištem i zato ti ostavljam sve svoje
što je bilo tvoje.
I uzimam sve moje što je bilo njegovo.
Valjda i mi zaslužujemo novi početak.
Samo ovoga puta mi nećemo biti ja i ti.
Šteta, bili bi inovacija.
Lijep par.
Ostao si mi lijepo iskustvo i ne bludni uspomenama.
Zbogom tebi, tamna strano moga mjeseca.
Vaša*
Post je objavljen 12.09.2009. u 21:43 sati.