Marketing
Korak u nepoznato.
Hodam nekim čudnim korakom. Korakom koji nije sličan koracima kojima sam nekada hodala po stazi. Po stazama koje su me vodile sigurnim putovima. Jer, znala sam kamo idem i gdje me čeka moj cilj. Crvena zastavica koju sam svaki put uzela u ruku kad god bih stigla na određeno mjesto.
Pitam se, hoće li zastavica promjeniti boju, ili će i dalje ostati crvena?
Trudit ću se da mi korak i dalje bude čvrst i odlučan. Da mi noge ne trzaju kada trebam zakoračiti u novu okolinu. Da ne postane kratak niti predugačak. Nego, da ostane točno onakav kakav je bio sve ove godine.
Sve ove godine koje me vodio.
Želim da me nastavi voditi onako kako me znao voditi.
Sigurno, snažno i bez straha.
Svijesna sam toga da više ništa neće biti isto.
Da se neću buditi u svom krevetu.
Da mi mama svako jutro neće kuhati topli čaj.
Da nitko neće stajati na vratima i gledati kako odlazim stazom do svog cilja.
Koliko god teško bilo, moram se pomiriti sama sa sobom da sve navike koje su me pratile više neće postojati.
Jednostavno ih trebam spremiti u kutiju u kojoj čuvam sva svoja sjećanja i uspomene.
Samo se nadam da kutija ima još dosta mijesta jer uspomene koje pakujem nisu sitnica.
Zapravo su najljepše i najdraže uspomene koju su nastale.
Stoga moram biti sigurna kako me ništa nebi odvuklo natrag. A odvući me neće samo ako znam da je kutija dobro zatvorena.
Možda svezana nekim užetom sijećanja:)
Polako se pripremam.
Jer, znam da se bliži.
Osmijeh nabacim na lice kad god mi netko spomene Zagreb i školu.
Sigurna sam u sebe. Priznajem.
Lijepo je imati osmijeh sigurnosti na licu.
Nikada nisam bila sigurna u sebe.
No, sada sam dosta starija i znam kako upravljati osjećajima i kako se nositi s problemima.
Vrijeme je da se osamostalim.
Vrijeme je da počnem ispunjavati svoje snove.
Vrijeme je da upoznam nove ljude.
Vrijeme je da se uozbiljim.
Da postanem zrela, ozbiljna mlada dijevojka!:)
Toliko ozbiljna da u sebi još skrivam onu dječju neozbiljnost koju svaki čovjek posjeduje do kraja svoga života.
Bliži se dan kada ću biti potpuno spremna.
Kada ću izljubiti svoga Mačka:)
Kada ću pozdraviti svu svoju rodbinu.
Kada ću sjesti u auto i krenuti prema novome domu.
Novome životu. Novim navikama.
I kada prvih tjedan dana prođe krenut ću putem koji vodi do mojeg pravog doma. :)
Dva dana, ali dovoljno je:) Točno onoliko vremena da se sjetim svojih uspomena i da se vidim sa svojima.
A kada se budem ponovno vraćala u dom osmijeh će mi osvanuti na licu jer ću znati gdje idem.
Biti ću upoznata sa svim i neće mi biti teško.
Nije laž kada kažu da je prvi puta najteže! :)
Polijećem dragi moji, u pustolovinu svog života gdje će mi jedini lov biti ostvarenje mog sna.
Vaša Betty Blue
nemojte me zaboraviti.
javljat ću vam se svaki vikend kada dođem.
i naravno čitat ću vas:)
ovo bi trebala biti ona..
Post je objavljen 29.08.2009. u 19:21 sati.