Danima ...već živim neki film....i svako buđenje...iznova rađa nadu da sanjam...
...da se to ne događa nama....i sve mislim...probudit ću se sad...
A...ono....ipak nema buđenja...nema odmaka ...nema predaha...
..i pitam se....hoću li izdržati....hoću li umrijeti od te boli....i od težine koja se nadvila nad nama...
Nikada ovdje nisam puno pisala o konkretnim situacijama....tek o velikom Božjem zahvatu...
...kada se rodio naš mali Mihael....Božje čudo....djetešce...koje je protivno svim medicinskim pravilima....zdrav...i živ...baš anđeo...
Misli mi se stalno vraćaju na Merkatovo predskazanje ...da to djetešce čeka neka posebnost...
...da je izabran za neki posebni život....
Mihaelova mama je djelovala dobro ...u posljednje vrijeme...
Nakon dijagnoze psihoze, epilepsije....bulimije....
...nakon trudnoće u kojoj smo svakodnevno hodočastili bolničkim ordinacijama...
...gdje nitko nije mogao otkriti odkud istekla voda....(za koju smo uvijek strepili da je plodna...)....otkud trudovi...koji se ne registriraju aparatima....odkud epi napadi....za koje su doktori tvrdili da izgledaju sasvim drugačije od klasičnih pravih....
...nakon poroda....i scena koje sigurno nikad neću potisnuti u svojoj svijesti....kada smo bili sigurni da je zlo u pitanju....stanje se posljednjih nekoliko mjeseci stabiliziralo...
...Liječnica je nakon njenog „priznanja“ kako su svi mogući napadi „odglumljeni“...ukinula terapiju...i strepili smo prvih dana...kako će to izgledati...
..Sad se pokazuje...strepili smo s razlogom...
Pucanje je počelo posljednjih tjedana...neprimjetno...
...opet pritisci njenih roditelja...opet navale samosažaljenja...kako su oni u drugom planu...
....opet bolesna opsjednutost sobom i svojim mjestom...u njenom i Mihaelovom životu...
...Plakala je danima...tražila ih da je razumiju....govorila je da ih moli da se raduju tome što je dobro....i da joj ne otežavaju....ništa ih se od toga nije dojmilo...
Onda nas je jedne noći prošlog tjedna probudio paničan sinov glas....
„Dođite gore...neko nas je htio zapaliti“...
...Sjurili smo se gore...no nismo mogli ući...
S unutarnje strane bila je ugurana čačkalica...kako se vrata ne bi mogla otključati...
Sve je izgledalo kao u nekom hororu....spaljena soba....zavjesa....trosjed...karniša...Mihaelove igračke...koje su poprimile neki zastrašujući pougljenjeli izgled..
Maleni je bio u njenim rukama....dim se mogao rezati unutra...
...A onda policija...razgovor ....i njihova tvrdnja da nema govora o tome da je požar podmetnut izvana...
Šok...i nevjerica...policajac je upravo govorio kako je moja snaha sama podmetnula požar...
Znači li to da je željela zapaliti sina i muža...?
..čitavi dan...u meni se odvijala borba....ne povjerovati u to ...da je to ona mogla učiniti...
...i činjenica koje su bile nepobitne...
Iduću noć probdjela sam ...
...a onda dan iza....koji ni sama ne znam...kako smo preživjeli...
Njeni su roditelji ....opet „podržali“ ...svoju kćer ...govoreći kako smo to sigurno sami zapalili..
....čitavi dan ....proveden u košmaru....a onda navečer još jedan šok...
Mamu je pregazio auto....
...jurnjava u bolnicu....doktorov izraz lica....neke riječi koje samo ovlaš dotiču moj razum...
..pitanje je hoće li mama dočekati jutro....
...A ...onda povratak doma sa kćerkom....koja čini sve da mi olakša....strepeći za me...
Niti deset minuta nakon povratka....iznova uzbuna....
...gori iznova kuća....ovaj put zahvaćen je čitavi tavan....
...Vatrogasci.....policija....rotirajuća svijetla....Emin glas....ljudi oko nas...
..Nevjerica iznova....i nada....ovaj put nada....pa možda je ipak netko izvana....možda nije ona...
I opet lice policajca....koji govori kako je isključena mogućnost izvana...
...našli su dokaze....
...sve se rušilo oko mene....
...Smjestih ih u svoju sobu....izmolismo u tišini molitvu za baku....za sve ovo što se događa....
...Pitala je samo što su policajci rekli....i šutjela....
...A onda trenutak kada je sin zaspao ...i ona otišla u wc....lomljava i buka iznutra...
...slika muža i sina ...koji provaljuju vrata....i ona na podu...polugola....sa spuštenim gaćicama...i podignutom majicom....
...Scena...potpuno ista kao kad sam je jesenas pronašla u tuš kabini ...mokru i sklupčanu...
...Nakon prvog požara...upitah je za to ....je li se sjetila kasnije što je onda bilo...
...odgovorila je da je to odglumila....
....Sin je podigao i doveo u sobu....plakala je i rekla kako je u kupaoni bio čovjek s bijelim rukavicama...i kako je pokušao silovati....a onda je odletio kroz prozor...
...Odveli su je u bolnicu....
....Još je tamo....
..Sinoć je poslala sliku sinu...našminkana i uređena....
...tek onaj tko je poznaje vidi u očima da je drugačija...
I sada onaj labirint u priči...koji ne znam razmrsiti....
...Svakodnevno neke stvari....čine ovu priču....jednom od onih...koji ulijevaju strah u čitatelja...
...Prijeteće pismo....s poštarinom iz mjesta gdje je bolnica....sa naljepljenim slovima iz novina...
...ah, da...i nakon prvog požara....par sati kasnije....osvanula poruka....ispisana rukom....na papiru pocrnjelom od faxa....koji se nalazi na njihovoj polici...“Jesam te...“....
Stravično...
...gledam sina...i njegovu nemoć....srce se lomi....puca na komadiće...
...ruši se slika obitelji...koju je stvarao....kojoj se radovao....
...Sve....ali baš sve je bio spreman podnijeti...
...u kući su bili alarmi....nijednog noža....u kuhinji....ključ ulaznih vrata u sefu....njene tablete u sefu....
....dvadesetak zaustavljanja njenih pokušaja skakanja kroz prozor....posljednji puta u osmom mjesecu trudnoće...
...život ...nedostojan čovjeka....prepun straha....ali u ime ljubavi....
...i što sad...??? kako dalje.....???
...kako leći više s nekim....tko izgleda najnormalnije....a spreman je u jednoj sekundi zapaliti svoje dijete i muža....
...kako proći ovim putem....i prepoznati volju Božju u njoj...
...kako savladati u sebi moralne dvojbe....kako dobiti bitku s manipulacijama...na koje si slab...
....kako ....tisuću kako dotakne moje srce poput oštrice mača....svakodnevno....
...gledajući ga kako se naginje nad sina....i pita se kako će izgledati njegov život...
...gledajući ga kako se suze slijevaju niz njegovo lice...
...kako se na trenutak rađa nada....koju pokopa već slijedeći njen postupak..
...gledajući ga ovako nježna...i preslaba....za silne i zakulisane igre zla...
...tisuću zašto rađa se u mom srcu....i nakon jučerašnjeg dana....kada ga je opet njen otac optužio da radi krivo.....nakon svega što je učino za nju....
...A ...onda mi dođe živa vjera u srce....i tek na trenutak razgrne sva pitanja...zasvijetli.....i zaživi...i govori.....bit će dobro.....Vjeruj....samo na trenutak....ali dovoljno da se dižem iz pepela....još manja i slabija nego prije....ali odlučna ne posustati........
....Bože....nisi me doveo dovde....da me sad ostaviš samu i napuštenu....zar ne...?
Tebi su poznata naša srca....i znaš svaku moju namjeru....
...Ne trudim se biti bolja no što jesam....i ne tražim zbog sebe.....da riješiš ovo....da pokažeš put....jer znam...nisam dostojna da svrneš pogled svoj na me...
...No...tražim te i vučem za rukav zbog djeteta....koje je dalo čitavog sebe....čitavo svoje srce...
...tamo....gdje bi mnogi pobjegli glavom bez obzira....
...Ne ostavljaj nas same....proslavi se Bože moj...
...Kroz ovu nemoć.....kroz ove tihe i zaspale molitve...
...kroz ove dignute ruke k Tebi....
...Pokaži Put....pokaži smjer....daj nam Znak....
...vodi nas ovom tminom....kojoj se ne nazire kraj....
Marijo...Majko svih majki....Tebi se utječem...
...zaogrni nas svojim Svetim plaštem...pod kojim si Sina svog privijala k sebi...
...sve nas sakupi pod svojim majčinskim srcem...
....zaogrni i mog Sina...pokaži mu gdje je Cesta kojom mu je ići....
....izmoli Snagu i hrabrost za njega....
...bdij nad mojom mamom....stavljam je u ruke Tvog presvetog Sina...
...i neka u svemu i sa svim....bude volja Oca našega....
....Amen.
Post je objavljen 28.08.2009. u 13:08 sati.