Noćas sam ti sama.
Kako bih rado sjela u vlak sjećanja, odvela se u vrijeme kad sam
kao jaka i ponosna osoba pjesmom kretala u svoje misli,
stapala se sa svojim srcem i krasila papir divnim slovima.
Sjela sam i čitala i svašta sam otkrila, od ljubavi do tuge i boli
sve do onih trenutaka kad sam čitala misli samoj sebi.
Bilo je lijepo.
Pišem ti ove riječi kao da bih ti kriomice slala poljubac.
I sad me neki drugi gledaju ravno u oči.
I izmjenjujem poglede kao nekad i kriomice, kad neke od njih
ne bi gledale, dobivam poljubac direktno u srce.
I ne dopuštam da me skidaju pogledom.
Čekam neko bolje vrijeme obasjano velom ljepote.
I sretna sam.
Ali, kako bih ti rekla.
Nešto nedostaje.
I tražim To dalje i borim se.
Nisam odustala.
Pjesma boli, poezija ne.
Sjedamo na klupu, sa srcem koje lupa 100 na sat,
pušimo zadnje cigarete, gledamo se.
Ljubiš mi vrat, smijem se.
Miluješ me pogledom, a ja se nekako izmičem dalje.
Jer znam da moram pobjeći od uspomena.
Proganjaš me od ljeta do ljeta.
Samo, nekako ovo ljeto nije kao i inače.
Moža zato jer te tako dugo nema,
a možda i zato jer sam napokon putovala bez ijedne suze u oku.
I znala sam svakoga puta kad sam došla da lažeš.
Vjerojatno mi se svidio onaj osjećaj neopisive sreće i ushićenja
dok sam slagala buduće misaone slike u glavi sa osmijehom koji ne gine čak ni
kada je ratnik ranjen.
A bila sam ratnik.
Tada i sada.
I još uvijek lebdim u snovima ljepote.
I znam da se nadam.
Ali ništa ne boli jače od Toga, a kako bi Ona rekla, nema droge za kraj.
Tapkam po stazama svojih misli tražeći utočište nečeg starog.
Kako je lijepo odlaziti u poznato, oni koji trče u nepoznato, blagoslovljeni su srcem.
I kako ti reći da me pustiš, kada bih ti se najrađe objesila oko vrata i ljubila ti oči
kojima si me dugih noći gledao zavijenu u pokrivač od ruža.
Sakrila bih ti srce kad bih znala kako.
Sada ti kažem,
ne traži me, Ti, Stranče, Prijatelju, Ljubavi.
Pusti da me vjetar nosi daleko na početak.
I znam da će sve biti kao prije i da ću sve to ponovno moći.
No, znajte da vrijeme ne liječi sve rane, samo ih mi možemo iščupati iz korijena
i baciti u sjenu kojom nas prošlost podsjeća da živimo i dalje.
Vrijeme samo prođe i ode, mi ostajemo zavijeni u njegova obećanja, riječi i sjećanja
i grcamo u suzama sve dok ne dođe val ljepote i ne odnese sve što smo uzimali
zdravo za gotovo.
Bilo bi lako kad bi samo mogli oprati svu tugu sa sebe,
ali kad je tako slatko gledati nas kako se utapamo u vodi koju smo sami otkrili.
Samo najsnažniji mogu i znaju proplivati bez utapanja u samima njima.
Tako je jednostavno htjeti, a tako teško moći.
Gledam te ravno u oči i kažem da je dosta.
Vama pozdrav, Njima poljubac, Njemu budućnost, a Tebi
prošlost.
Noćas sam ti sama, i sjedim u mraku, sa posljednjim dimom,
gledam u neke ljepše prošle dane, napokon sama,
gledam svoj razvitak od ljeta do ljeta.
I uspijevam.
Vaša,osunčana, okupana, još uvijek u radnom raspoloženju, uvijek vesela i sretna. :))*
Post je objavljen 17.08.2009. u 19:14 sati.