Visoko sam, ne dotičeš me.
Tvoje ruke smrtnika sasušene pijeskom,
bičevane godinama, zemljom oblačene
ne dosežu do mene.
Mene tek miluju
prve zrake ljetnog sunca,
mirisi lavande i smjela pjesma cvrčka
u novom jutru.
I crna sam, i bijela sam.
Na mojoj se paleti ne miješaju boje
traženja sebe na tračnicama
dok pragovi zjape prazni
čekajuć' novog slijepog putnika
da pokraj prozora zauzme mjesto
i krene put nepoznatog
dok na cilju ne spozna pogrešan smjer.
I mahnito bježi, ostavljajući uvale praznima
a gradove ljubavi – nevoljenima.
Kuloarske priče on umorno sprema u džep
gomili se naklanja skidajuć' šešir.
«Još jednoj predstavi došao je kraj»
šapuće neotkriveni Histrion
duboko ogrezao u vlastitu nemoć
staro lice u crnim, lakovanim cipelama ogleda.
I ne oblači više ono odijelo
skladano bojama kasnoga ljeta
što ga je ležerno zbog tebe
na naslonjaču ostavljao.
Ni kišobran mu više ne treba,
tvojim ga ih je šetnjama podao.
Umorni starac… na vjetrometini godina čeka
«Ne ostavljaj ga samog…»
Post je objavljen 13.08.2009. u 18:23 sati.