PRVO POGLAVLJE
Dogovor
Negdje usred jedne prostrane, snijegom pokrivene stepe u Sibiru iskrsnule najednom dvije osobe.
Pojaviše se otprilike nekih desetak metara od nekoliko velikih crnih vukova koji su stajali tamo, pogleda uprtih ravno u tu točku.
„Tko ste?“ zareži jedan od njih na pridošlice.
„Ja sam Michael, general zadužen za sjeverno-američke trupe“ reče jedan, s osjetnim teksaškim naglaskom.
„Moi est Pierre, vrhovni zapovjednik evropskih trupa“ odgovori drugi na upitan pogled jednog od najvećih vukova.
„Izvrsno. Dobrodošli ste gospodo. Molim vas, pođite za nama“ reče najveći vuk.
Hodali su te hladne noći, previše uzbuđeni da bi uopće shvatili koliko je hladno vani.
Zašto, nakon svih ovih godina, šef saziva sastanak?
Približivši se logoru mogli su čuti graju mnogih glasova, uspaničenih ljudi, i dječjeg plača.
„Što bi to moglo biti?“ upita Michael spomenutog francuskog zapovjednika.
„Nemam pojma“ odvrati ovaj tupo.
Uskoro su se pridružili ostalima, na nekoj ravnici od vjetra zaklonjenoj velikim komadom leda, u kojemu su gorile stotine svijeća.
Okupljeni su pogledali pridošlice.
„Kasnite“ reče jedna prilika, zaogrnuta u crni plašt, sa strašnim izrazom lica.
Generali padnu na koljena.
„Ispričavamo se, o veliki, ali razbojnička banda onog na vijeke prokletog Bijelog Vuka omela nas je u pristizanju na cilj.“
„Pobrinite se da se to više nikada ne dogodi“ reče isti taj glas.
„Nikada, naravno, nikada…“
„Tišina!“ zapovijedi Damian.
„Pierre, Michaele, znate gdje su vam mjesta. Sjednite, molim.“
Iako riječ „molim“ inače podrazumijeva molbu, generali su i predobro znali da Damianovo „molim“ nema apsolutno nikakav značaj kao molba. Dapače, naredba je dodavanjem te riječi postajala samo oštrija.
„Okupili smo se ovdje“ poče Damian, „kako bi ustvrdili da je došlo vrijeme da se stane na kraj Bijelome Vuku.“
Tu zastavši, digne pogled i prostrijeli nekolicinu očima, da vidi reakciju. Svi su kimali glavama potvrdno, dajući mu time do znanja da nastavi. Kao da mu je to dopuštenje uopće trebalo.
„Nadalje, to znači da svako od vas mora ispuniti kvotu.“
„Kvotu?“
„Upravo tako“ reče zadovoljno.
„Mislite da namjeravam ići u pohod protiv najžešćeg neprijatelja samo sa šest stotina ljudi? Za početak, neka istupe vođe kontinenata.“
Pierre istupi, zajedno s Michaelom i nekolicinom drugih, zbunjenih Sluga.
„U šumi se nalaze kavezi u kojima je zarobljeno otprilike četiri stotine ljudi. Pošaljite nekoga da se pobrine za njih.“
„Pobrine, milostivi?“
„Preobrazi, gospodine De Champs, preobrazi“ dovrši Damian nestrpljivo.
„Ali gospodine, što ćemo s djecom?“ upita Pierre.
„Neznam tko vas informira, gospodine De Champs, ali poslije sastanka je gozba.“
Nekolicina se zadovoljno obliže po usnicama.
„A sada, molio bih vas najpristojnije da odete tamo i obavite posao. Sve starije od 15 godina želim u službi. Ostale ubijte.“
„Na zapovijed.“
„Sada kad smo se riješili dosade“ reče, „da se pozabavimo onime zbog čega smo došli.“
Kratak trenutak tišine prekinuo je stravični vrisak neke žene, na koji je većina prisutnih ostala hladna.
„Bijeli Vuk mora biti uništen do kraja ove godine. Inače, crno nam se piše. Svima.“ Dovršivši to, još jednom pogleda prisutne, koji više nisu imali onu zadovoljnu masku na licima.
„Nemojte misliti da se bojim, ili slično. Ali ne mogu sakriti zabrinutost. Ovaj je dovoljno snažan da, uz prave ljude, može stati na kraj svemu što gradimo već godinama. A to ne želimo!“
„Dakle, želim puni raport o količini vojske koju možete skupiti, i koju će te, naravno, i skupiti do prvog punog mjeseca u prosincu ove godine. Imate li kakve procjene?“
„Pet stotina, južna Amerika“ reče Sluga, zapovjednik Južne Amerike.
„Tisuću“ reče Michael.
„Sedam stotina“ progovori Phillips, predstavnik Afrike.
„Tisuću petsto“ reče Chiu, azijski zapovjednik.
„Dvije stotine vrsnih“ reče Johnson, Australac.
„Tisuću“ progovori Rogers koji je bio Evropljanin.
„Nula“ začu se odjednom snažan, topao glas.
Svi su se odjednom okrenuli u smjeru iz kojeg je zvuk došao.
A tamo je, obasjan mjesečinom s jedne, svijetlosti svijeća s druge strane, stajao najveći junak što ga možete zamisliti, obučen u žuto-plavu husarsku uniformu kakve su Poljaci i Ukrajinci nosili još u davna vremena. Visok, širok, brkat i opasan ukratko je opis Stanislawa Konjecpoljskog, posljednjeg iz svoje loze, poznate po velikim herojima.
„Nula, Stanislawe?“ upitao je Damian opasno, glasom od kojeg su i neki sa strane zadrhtali.
No, on je i dalje neustrašivo stajao na svome mjestu, okružen svojim ljudima u teškim oklopima.
Damian je i predobro znao s kime ima posla. Ako ostane bez njegovih jedinica, bitka bi se mogla veoma, veoma otežati. Kao da i ovako nije bila dovoljno teška.
„Iskren da ti budem, Damiane, dosta mi je služenja pod tvojom zastavom. Ne želim trpjeti tvoju nepravdu, i neću pa makar to značilo da moja pratnja i ja ovoga časa moramo poginuti, na ovome mjestu!“
„Neka bude kako želite. Straža!“ vrisne Damian ljutito.
Stanislaw se pretvori u vuka, zajedno sa svojom pratnjom koja je brojala desetak ljudi.“ Svi su ostali u svojim oklopima, režeći kao zvijeri, i postrojivši se u bojni red.
Straža ustukne.
U sekundi nasta komešanje, i vidjeli su se samo veliki vukovi, koji su unosili život na ovo pusto mjesto.
Damian vidje da čak i u pratnji svih ovih Sluga ne može apsolutno ništa nažao učiniti poljskome vođi pa mu reče:
„Idi onda, izdajniče, ali milosrđa u bitci nećeš upoznati.“
Tim riječima osta bez najvrsnijega svog viteza, a i ostalih u njegovoj pratnji.
Nezadovoljno sjedne nazad u stolac.
„Pobrinite se neka ne izađe iz ove šume“ obrati se on Chiu i Phillipsu.
„Zašto mi?“ usudi se Phillips priupitati.
„Zato jer vas ne volim. Jao si ga vama ako dođete praznih ruku.“
„Kako vi želite“ reče Chiu s velikom gorčinom u glasu, naklonivši se jedva primjetno.
„Koliko ljudi imaš u pratnji?“ upita Philllips.
„Jedva dvadeset. Petero ih je na klanju.“
„Također. Lud je ako misli da možemo stati na kraj tridesetorici husara s najistaknutijim generalom. To je ubojstvo!“
„S tim smo ciljem i poslani, prijatelju. Okupi ljude, imam ideju“ reče Chiu zamišljeno.
Kada su se svi skupili, i krenuli, Phillips reče:
„Husari su slabi ako se brane na mjestu. Moramo napasti iznenada, i iz velike blizine.“
„Slažem se. No napad nije ono što sam naumio…“
„Nego?“
„Pitanje je dana kada će Bijeli Vuk stati na kraj Damianu, a mi se u tom trenutku ne želimo boriti na njegovoj strani.“
„Izdaja?“ upita Phillips zgroženo. Unatoč svemu što je doživio od Damiana, i dalje je bio častan borac, pa mu se svako izdajstvo gadilo.
„No, što nam drugo preostaje?“
„Prijeći na drugu stranu“ odgovori Chiu potpuno uvjeren u ono što govori.
„Ja znam da ja budem“ nastavio je, „pa ukoliko i dalje smatraš da bi bilo bolje ostati uz Damiana, znaj, kada dopremo do Stanislawa, sasjeći ćemo i tebe i tvoje ljude.“
Na ovakav je razgovor Phillips bio naviknut, jer znao je da ima posla s ratnikom koji se u boju oslanjao više na pamet nego hrabrost ili junaštvo, što se moglo pokazati dobrim, jer govorili su često: „bolje živ pa kukavica, nego hrabar pa na kolcu.“
„Neka bude tako. Ionako mi je i više nego žao svih onih ljudi koji će biti poklani. Nikada nisam mogao jesti ljudsko meso, pobogu.“
A i još je nešto bilo presudno u njihovome činu, a to je stvar da su obojica u drugi život prenijela čvrstu, nepokolebljivu vjeru, što je ujedno bio i razlog zašto ih je Damian gotovo pa prezirao.
„Sveta Bogorodice, znam da kao Sluga Vražji ne bih smio moliti, ali jednostavno znam da je Damianu kraj, pa kako da se suzdržim od ispovijedanja i molitve, kada ne želim završiti u paklu?“
„Tiho sada, već njušim Stanislawa.“
I zaista, na mjesečinom obasjanome polju, vidjela se četica husara, a klepetanje njihovih oklopa doprlo je čak i do Chiua i Phillipsa, unatoč razdaljini od gotovo petnaest kilometara. Tu i tamo vidjela se neka zlatom protkana zastava, ali slabo, jer bila je noć tamna, zla, unatoč mjesecu.
Ponovo su se stali približavati, a na manjoj udaljenosti vikne Phillips:
„Stanislawe Konjecpoljski, stani za ime božje, čemu takva žurba?“
Na neki nevidljivi znak, husari se okrenuše, te nevjerojatno precizno razdijeliše u dvije grupice, koje su nakon kratkog vremena opkolile generale.
„Gosparu Chiu, Phillipse. Niste li poslani da zametnete boj sa mnom?“
„Jesmo, ali smatrali smo to ludošću, pa smo radije došli pregovarati.“
„Dvadeset i pet kilometara odavde je polje na kojemu sam postavio tabor. Prije no što dođemo do tamo, moram obaviti jedno poslanstvo. Neće trajati dugo“ reče, pretvorivši se u čovjeka, što za njim učiniše i drugi. Kao jedan, isukali su mačeve, dok je red iza njih napeo lukove, ciljavši preko njihovih ramena.
Chiu i Phillips nisu mogli ne ustuknuti pred takvom disciplinom.
„Smirite ljude, prijatelju, došli smo s najboljim namjerama“ stade Chiu smirivati situaciju.
Ne skinuvši pogled s njega, Stanislaw digne ruku, kao znak da vojnici spreme oružje.
„Karlo!“ zovne on.
„Da gospodaru?“ istupi jedan sa srebrnim užetom na uniformi. Ađutant, a pukovnik.
„Uzmi petoricu pa otpratite ovu gospodu do našeg tabora. Pričekajte nas tamo.“
„Na zapovijed“ reče, naklonivši se s rukom na prsima, te vikne ljudima:
„Donjecki, Voronin, Kowalczyk, Czerwinski i Walczak, zamnom!“ naredi.
Istupiše petorica, pretvoriše se u vukove, i krenuše, a za njima Chiu i Phillips.
Nekoliko kilometara ispred tabora naišli su već na prve straže, no ovi su ih propustili u miru, vidjevši poručnika Karla.
Tabor je bio ogroman, svi su uzeli ljudsko obličje, a svakih nekoliko koraka bila je vatra na kojoj se okretao kakav janjac, jelen ili odojak.
„Vaše je logorište pedeset metara u onome smjeru. Poslat ćemo vam hranu i potrepštine. Ispričajte me sad“ reče Karlo.
„Hvala, poručniče“ zahvališe Chiu i Phillips.
Čekali su tako nekih sat vremena, kada se vratio Stanislaw. Već su svi bili siti i napojeni, pa Chiu ustade:
„Najprije da vam zahvalimo na objedu, prijalo nam je.“
„Drago mi je“ osmjehne se Stanislaw.
„Htjeli bi najprije otići po svoje trupe, koje su zajedno ulogorene oko osamdeset kilometara odavde.“
„Naravno, naravno, smjestite ih na lijevi bok našeg tabora. Nažalost, bojim se da nećemo biti u mogućnosti nahraniti i napojiti sve njih. Ipak, nismo uzeli višak hrane.“
„Nije važno, gospodine, naši ljudi su i više no dobro opskrbljeni.“
„Izvrsno. Pobrinut ću se da dobijete valjanu pratnju. Nesigurna su vremena, a još više tlo kojim gazimo“ zaključi Stanislaw.
„U potpunosti se slažemo“ odgovoriše ovi.
„Karlo!“ zovnu on po drugi put te večeri.
„Gospodine?“
„Uzmi stotinu iz svoje i čete Ostrowskog. Otpratite ovu gospodu do njihovih trupa, pa se vratite sa njima.“
„Na zapovijed!“
I ponovo, čelična disciplina poljskih pukova došla je do izražaja. U manje od petnaest minuta, na izlazu iz tabora Chiua i Phillipsa čekala je četa od stotinu ljudi. Oklopi su se presijavali na mjesečini, stotinu pari očiju svjetljelo je u mraku, a deset je pukovskih zastava ponosno vijorilo na vjetru.
„Pokret!“ naredi Karlo, pa svi krenuše ujednačenim tempom.
Nakon sat vremena brzog hoda, došli su na desetak kilometara od svog tabora, kad su vidjeli dim, i odsjaj vatre na nebu. Do njih su doprli čak i zvukovi režanja, zavijanja i stenjanja. U taboru se odvijala bitka.
Nakon još otprilike kilometra, dopre miris svježe krvi.
„Naši se ljudi tuku s neprijateljem!“ vikne Phillips najednom.
Svi osjetno pojačaše tempo trčanja, a Karl izda naredbu:
„Donjecki, Voronin, skauti. Petnaest minuta!“
Chiu i Phillips se upitno pogledaše, no uskoro su otkrili što je to značilo.
Iz formacije se najednom izdvojiše dvojica, koji su otrčali brzinom munje, uz zveket svojih teških oklopa.
Ostali su gotovo pa stali.
„Pripremite se za borbu!“ viknuše Karl, Chiu i Phillips, svaki svojim ljudima.
Nakon jedva osam minuta, vratiše se Donjecki i Voronin.
„Tamo je žestoka bitka. Kinezi i Afrikanci hrabro se brane, ali neće izdržati dugo. Mrtvih je puno“ izrecitira prvi.
„Brojevi?“
„Oko petnaest stotina Damianovih ljudi. Naših je pola izginulo“ reče drugi.
Phillipsu i njegovom prijatelju prsa se nadmu od ponosa, kada su čuli da ovi nepobjedivi Poljaci njihove ljude nazivaju 'našima'.
„Chiu, Phillipse, uzmite svoje ljude i napadnite frontalno“ naredi on, ne obazirući se na preneražene poglede dvojice generala. Što jedan pukovničić ima zapovijedati njima?
No uto se sjetiše da taj 'pukovničić' vjerojatno vrijedi više no oni dvoje skupa, pa se pokoriše njegovim naredbama.
„Donjecki, Voronin, možete li se boriti?“
„Naravno, pukovniče. Uvijek!“ viknuše obojica glasno, vojnički.
„Izvrsno. Poljaci, formacija klin, račvanje na dva po pet pri kontaktu!“ vikne on svojim trupama, ni ne pogledavši sada već potpuno izgubljene Chiua i Phillipsa.
Kada su došli do tabora, Chiua i Phillipsa obuzme nagao bijes. Damianovi ljudi prišli su njihovima s leđa, pokosivši mnoge prije no što su se uspjeli organizirati.
„Juriš!“ zadere se Chiu iz petnih žila, a za njime njegova i Phillipsova pratnja. Prije juriša dobili su naredbu neka se deru kao vragovi, kako bi što više preplašili neprijatelja prema kojemu su krenuli ravno kao gladni medvjed prema pčelinjoj košnici.
Uletjeli su u borbu, vrišteći kao ludi, koljući sve pred sobom bez ikakve milosti, a njihovi su ljudi, vidjevši taj prizor, naglo ohrabreni krenuli na neprijatelja.
Tih šezdesetak ljudi iz pratnje uspjeli su unijeti nered u neprijateljske redove, pa su se ovi u strahu lagano počeli povlačiti, na sveopće veselje Kineza i Afrikanaca.
Tada najednom, s ruba šume oglasi se truba koja je dala znak za napad prikrivenim husarima.
Zabili su se u neprijatelja silinom koja se jednostavno ne može opisati.
Na brijegu je stajao trubadur koji je davao znakove vojsci u borbi. Kada su došli do polovice bojnog polja, on zatrubi opet, pa se ovi razdvojiše u dvije kolone po pet ljudi, te su počeli okruživati neprijatelja koji sada nije imao kuda.
Bitka je bila silovita, a takve obično ne traju predugo.
Gotovo su svi Sluge bili pobijeni, a zarobljeno ih je oko desetak, među kojima i svima poznati Rogers i Johnson.
„Zarobljenike vodimo u tabor. Vežite ih“ naredi Karlo još uspuhan od borbe.
U cijelom tom metežu poginula su samo dvojica husara, dok je više od pola kineskih i afričkih trupa grizlo zemlju.
Vrativši se u tabor, odmah su izveli zarobljenike pred Stanislawa.
„Pripremite kolce za kapetane, ostale objesite“ reče jasno i glasno. Zarobljenici su prestravljeno dignuli glave.
„Ali Stanislawe, zašto?“ upita Phillips.
„To su neprijatelji. U ratu nema mjesta milosti.“
„Dajte im barem priliku neka nam se pridruže.“
„Neka bude tako. Neka oni koji se žele pridružiti neka dignu ruke!“ naredi.
Svi zarobljeni vojnici i Rogers dignu ruke, no Johnson ostade stajati tamo, zavezan, ali s ponosom u očima.
„Pukovniče Karlo, ove koji su digli ruke ubijte. Johnsona odvežite.“
„Zašto sad pak to? Zar ne vidiš da im je žao? Zašto ih ubijaš?“ upita Chiu, također prestravljen.
„Pogledaj kako su lako izdali svoje! Misliš da bih trebao dati im šansu da tako izdaju i nas? U ključnim trenucima borbe? Tako nešto ne mogu riskirati!“ odvrati Stanislaw glasom koji je govorio da je razgovor završen.
Chiu odustane od borbe, jer je i sam shvatio da Stanislaw ima i više nego valjano opravdanje za to što je napravio.
Ujutro su se svi spakirali, i krenuli prema van. Malo tko je noćas spavao, jer su krici umirućeg generala ledili krv u žilama. Sa drva su visjeli obješeni Sluge, dok je general i dalje patio. Kolona je prolazila kraj njega u tišini, a on je, već napola mrtav, govorio besmislene rečenice, a ponekad se sasvim jasno mogla razaznati riječ poput 'majko!' ili 'sestrice moja!', što je samo više pridonosilo muku. Odjednom, Phillips se izdvoji iz reda, priđe zarobljeniku u vučjem obličju, i odgrize mu glavu.
„Gospodine Phillips! Što radite s mojim zarobljenicima!?“ vikne Stanislaw najednom.
„Ja… Nisam to mogao gledati!“
„Mislite li da bi oni imali više milosti prema vama da su vas uhvatili? Mnogo toga još morate naučiti!“
„Ovo su moji zarobljenici i ja sa njima mogu što hoću. Nemate nikakvo pravo miješati se u moje zapovijedi! Ako sam naredio da trune na kolcu, ima da tako i ostane, pa makar i sjekire počele padati s neba!“
Ovakav autoritet nijedan od dvojice generala nije nikada imao prilike upoznati.
„General, a ponaša se kao kralj“ povjerio se jednom kasnije Phillips svom drugu.
„Ali ima valjani razlog. Ti su ljudi nepobjedivi. Šteta što ih nije više.“
„Možda, ali nisu stabilni.“
„Kako to misliš?“
„Pa, da husarija može ići u borbu treba biti suh, tvrd teren. Padne kiša i oni se moraju braniti s mjesta, a to ne valja.“
„Predajem se Bogu u ruke. Ako odluči da trebamo izgubiti, onda neka bude tako. Ali ne namjeravam otići bez borbe.“
„A pitanje je dana kada će do borbe doći. Damian već sad ima šest tisuća pod sobom, i svaki dan sve više.“
„Jedina nam je nada, očito, doći do Bijelog Vuka prije no što on dođe. Bitka će biti neravnopravna čak i ako mi stignemo.“
„Čujem da je strašan. Najstrašniji dosad. Krvožedan, kao da je desna ruka samom Nečastivom, a ne nekakav predstavnik svijetla.“
„Strašna su to vremena…Ali kad vidim ljude kao što su ovi Poljaci, pomislim da ima nade.“
„Slažem se, u potpunosti.“
Nakon nekoliko noći, Stanislaw pozove sve neka se okupe. Među njima su se nalazili i neki od vođa koji su usput bili prikupljeni, svi Stanislawovi pukovnici i desetari, te Chiu i Phillips sa svojim pratnjama i ostatkom ljudi.
„Dobre vijesti“ reče Stanislaw, zadovoljno se nasmiješeći.
„Aidan, poznatiji kao Bijeli Vuk, pregazio je cijelu naseobinu portugalskih, španjolskih, francuskih i talijanskih Sluga. Na nas Poljake neće, a ni na Ruse, jer su na našoj strani. Možda čak i imamo šanse!“ uzviknu od slavodobitno.
Ovo su uistinu bile dobre vijesti. Raspoloženje se naglo popravilo.
„Kakav je plan za dalje?“ upita Karlo.
„Aidan se odmara prije no što će krenuti na Balkan. Trebali bi se sresti s njime negdje na jadranskoj obali, između Neuma i Dubrovnika.“
„Pa to nije daleko!“
„Pričam o našim ljudima.“
„Molim?“ upita Chiu, „a što s nama?“
„Smirite se, plan je ovakav. Damian je trenutačno u SAD-u, jer se tamo osjeća najsigurnije. To je dobro. Možda će mu se ta greška pokazati fatalnom, jer nam je ostavio mnogo prostora za manevriranje. Tamo je sa svim ljudima koje je mogao skupiti.“
„Koliko ih je?“
„Prema našim informacijama, deset tisuća, plus minus.“
„Plus minus koliko?“ upita Phillips nervozno.
„Dvije tisuće.“
Raspoloženje naglo splasnu. Ovo su bili ogromni brojevi. Preveliki.
„Što je onda tu dobro?“
„Dobro je to, što su na Balkanu zadnji preostali klanovi u Euroaziji, osim dakako prijateljskih. Što znači da sada možemo to sve riješiti.“
„Chiu, vi morate ići po svoje u Kinu, Phillipse, vi po svoje u JAR. Rusi će se pridružiti uskoro, Ukrajinci vjerojatno a mi Poljaci smo tu. To bi bilo to.“
„Zanimljivo. Kada krećemo?“
„Za pet minuta.“
„Izvrsno. Spremni smo.“
Tada Stanislaw ustane, popne se na stijenu, i okrene prema stotinama u dolini, po kojoj se razliježe njegov glas.
„Poslušajte me sada ljudi“ poče on govor, koji je kasnije ušao u legendu.
„Došlo je vrijeme da se dignemo, nakon stoljeća muke. Mnogi su od nas iskusili najgore jade ovakvoga života, od ljubavi, preko ratova nadalje. Danas, tome stajemo na kraj! Ustanak je počeo prolivenom krvlju Sluga i nevinih ljudi na Sibirskoj Ravnici, a završava na onome mjestu, gdje ćemo svi slavno poginuti, ili pobijediti neprijatelja! Smrti! Dođi! Ne bojimo te se!“
Tada kao da je cijeli svijet eksplodirao. Stotine su vrištale, lajale, zavijale. Nevjerojatan prizor. Tada, iz poljskog dijela tabora, počne pjesma:
Dođi sada, Smrti dođi,
Uzmi nas u svoje crno krilo,
Da umremo za slobodu,
Milo bi nam bilo!
Malo pomalo, svi su prihvatili pjesmu, pa se sve treslo od nje.
Kada se, nakon gotovo pola sata, pjesma stišala, Stanislaw siđe i obrati se okupljenim vođama s čašom u ruci.
Podigne je na pozdrav i reče:
„Kako Bog odredi!“
Post je objavljen 25.07.2009. u 23:45 sati.