Zanimljiva je spoznaja kako samo malena sitnica može utjecati na tvoju svijest, odnosno na tvoje osjecaje. Nije isto živjeti u snovima i u javi. Snovi su tu kako bi mogli proživjeti sve ono što želimo istinski ali zapravo na neki naćin to nije moguće. Probudiš se i shvatiš da moraš biti u onom svijetu u kojem ti možda i nije najbolje. Jučer sam shvatila da mi ne upravljamo sasvim svojim životom. Tu su ljudi koji su uz nas ili s druge strane nisu. Zapitala sam se da li je moguće da jedan razgovor uništi vaše nade. Kako li se samo u trenutku osjecaji mogu promijeniti. Sreća postaje tuga, ljubav postaje mržnja, vjernost postaje prevara. Sve dobro nestaje i što preostaje? Trebamo li vjerovati istini ili srcu koje nam govori u tišini i ne želi prihvatiti ono što zapravo i je problem. Da, da kompliciram znam. Mislim da je možda bolje prepustiti se i pustit stvari da idu svojim redom. Ima li to smisla ?
Ima li smisla prošlost koju ne možemo izbisati iako se trudimo? Prije 2 vikenda zamolila sam ga da me odveze do groblja u mjesto pored mog. Vozili smo se i pitala se u sebi hoće li to napraviti. Učinio je to. Približavajući se groblju srce mi je ubrzano kucalo. Laganim koracima, ubrzanim pulsom i teškim uzdisajima hodala sam i stigla do groba. Ivanova slika bila je na spomeniku. Izgledao je baš onako kako ga pamtim. Nasmijano i sretno. . . Eh. . .
Sve se promijenilo. Samo ja ostajem ona stara djevojka koja evo piše. . .
Pozitivna je stvar u tome što se više ne osjećam loše kada pomislim na sebe. Nemam potrebu mijenjat se, ne radi drugih. Zadovoljna sam onim što sam dosada postigla, svojom osobnosti, izgledom. . . Ne želim da itko misli kako sam umišljena jer to zapravo nisam. Počela sam shvaćati da me trenutno ljudi cijene zbog toga kakva sam osoba. Iskreno i meni se sviđa ova nova osoba u meni. U svom tom svijetlu problem je što me kao nekad i najmanji problem uvuće ponovno u onu tamu koja je ostala dijelom dio mene. Mislim da se to nikad neće promijeniti. Hoće li? ?
Post je objavljen 20.07.2009. u 11:48 sati.