Sjedim u tišini sobe i pišem ove riječi. Ne, nije tišina. Zvuk tipkovnice. Ventilator. Anino kašljucanje u pozadini. Tiho, duboko zujanje hladnjaka. Škripa naslonjača. Sve je tako tiho ali svijet je prepun zvukova.
A ja... prožela me neka nelagoda. Osjećaj kojeg se nikako ne mogu otarasiti, pa u očajničkom pokušaju prelijevam svoje misli u ovaj tekst, samo za svoju dušu, kao pravi dnevnik. Što se događa? Strepim li ja to od budućnosti? Nepoznatog? Od tako neizbježno skorog kraja ovog tjedna koji je bio stvarno predivan... Znate onaj osjećaj da želite zamrznut vrijeme i zaustavit se u nekom trenutku, danu, vremenu? I bojite se krenuti dalje, bojite se onog što čeka iza ugla.. Mislim da ova tjeskoba koja sad već lagano i popušta ima svoje korijene u tom strahu.. strahu od budućnosti, od neizvjesnosti, od zaborava.. Ali, svi smo mi ipak samo ljudi, sa svojim radostima, strahovima, vrlinama i manama.. A vrijeme teče, i nikog ne čeka, i koliko god se trudili, nikad ga ne možemo pobijediti..
jer budućnost je uvijek korak ispred.
Post je objavljen 16.07.2009. u 09:07 sati.