Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/potvrda

Marketing

DAROVI



Free Image Hosting at www.ImageShack.us



"- Korak? Nešto toliko blisko da ni ne mislimo o njemu. Ali 'srećom' kad nestane onda ga sanjaš. Prisjećam se onog: 'dok šetamo gradom korak po korak'. I riječi prvog čovjeka na Mjesecu: 'Ovo je malen korak za čovjeka ali veliki za čovječanstvo.' Korak? Pa to je toliko poetično ali i tajanstveno! Reci što ti znači?
- Lako je nama koji hodamo filozofirati kako su tjelesni koraci nevažni u odnosu na korake duha. Donekle i jesu, ali da Bog nije htio da hodamo, uredio bi naš život bez koraka. Ti i ja moramo shvatiti da kako god ti prošao s koracima, a ja s rakom - Bog za nas čini najbolje. Ja Mu bezuvjetno vjerujem. Ali, tebe molim - pusti kredenc. Mozda sad On od tebe očekuje korak...a ti odlučio par godina pridržavati kredenc!
- Pa je, da je Bog očekivao od čovjeka da leti dao bi mu krila. Eto ja nemam ni krila ni noge. Što sam? Valjda glista. Pih, nimalo romantično!
- Ne, nisi glista, kao što ni ja nisam tek meso kojim se hrani bolest. Mi smo ljudi od kojih se očekuje da sada, kad je po ljudskim mjerilima frka, živimo svoju vjeru. Možemo mi to!
- Pa znaš da ovu svoju bolešćurinu dozivljavam kao dar Božji. Sad tek vidim što je u životu bitno. Ovo svoje nehodanje shvaćam kao teolosku nadogradnju. Više sam kroz ove godine u kolicima naučio nego na Rimskoj Gregorijani."

Tako je i sa svim drugim u životu : možeš iz knjiga naučiti kako je prelijepo podmorje oko dalekih otoka u Tihom oceanu ali dok tamo ne zaroniš, to je tek "suho" vjerovanje tuđim fotografijama i svjedočanstvima.
Tek kada te sapne nešto iz čega se ne možeš tek tako osloboditi, spoznaš je li uistinu tvoja vjera ona bitna komponenta u životu koja te određuje kao čovjeka, pa unatoč svojoj ljudskoj nesavršenosti možeš, bez imalo sumnje, reći : Bože, griješim svakodnevno...nisam ispunila ni Tvoja ni svoja očekivanja u mnogo čemu...svjesna toga kajem se i ispovijedam Tebi i onima kojima nisam bila onakva kakva sam trebala biti. Ali neizmjerna me radost obavija jer u ovim trenucima bolesti svoje srce nalazim na Tvom dlanu. Šćućurilo se tamo, zahvalno na Tvojoj Milosti što je čisto od straha i sumnje.Sretna sam i zahvalna na obilju darova kojima si me obasuo.
Pa si, eto, prije dvadeset godina na današnji dan doveo Jedinca u moje naručje, malu, toplu, ranjenu grudicu bolne ljubavi...
Moja djeca za mene imaju dva rođendana: onaj kada su prvi put ugledali ovaj svijet i udahnuli hladnoću koja ih je dočekala, iznenađeni...kamo je nestala ona toplina od maloprije? I onaj kada si ih dovodio meni u zagrljaj. Moju Princezu i mog Jedinca.
Ali, tada sam tu Tvoju darežljivost nekako uzela "zdravo za gotovo". Sva sam se predala svojoj sreći i ne sjećam se niti jednog ozbiljnijeg razgovora s Tobom. Otišla sam od Tebe u sebičnost...
Iz sna me prenuo rat kada sam se prvi put trebala odvojiti od mojih beba jer su trebali otići iz osječkog pakla na sigurno, tek kada sam vidjela dječicu koja su izašla iz Vukovara...
Mama i tata su ostali u Osijeku...i išli tamo gdje je trebalo, ne bi li mjesto gdje su djeca trebala živjeti poslije rata, bilo bolje...
Tada su me strah da ih nikada više neću vidjeti i čežnja za njihovim ručicama, očima koje uvijek nešto pitaju, milim lišcima...vratili Tebi. Svjesna sam da to nije bila prava vjera. Strah ne može biti vjeri dobar temelj. Samo ljubav. Tada sam odlučila rasti, imati Tebe na prvom mjestu... Puno puta sam na to zaboravila, ali bih se uporno vraćala i micala se Tebi s puta kad si me znao blagosloviti spoznajom da nije na meni da baš sve rješavam...da ću učiniti na Tvoju slavu onda kad predam Tebi u ruke svoje teške bitke...
Pa tako i ovu.
Bolešćurina.
A što mi može?
Možeš me ozdraviti i dati mi još neke zadatke ovdje.
A možeš me pretvoriti u gorušičino zrno ;)))
Bolešćurina je samo sredstvo.
Hvala Ti kako god odlučio.


Post je objavljen 08.07.2009. u 16:57 sati.