Ma znaš ono kad plešeš i kad te gledam.
Bila je noć, prve kapi kiše padale su niz moj obraz.
plakala sam.
bilo je lijepo ponovno živjeti.
vraćala sam se kući s cipelicama u rukama.
slatkim tabanima gazila sam po šumi lišća.
boljelo me baš kao i naša mlada ljubav.
ma znaš da sam bila sretna.
ushićena radi svakog ukradenog pogleda i svakog poljupca koji si mi uvijek
kriomice znao poslati.
mislila sam čekati uistinu jesam.
i ti to znaš.
ali jednostavno sve one pjesme o čekanju,
o nadi i onome zauvijek zajedno polako su blijedile u zaborav starog vremena.
nisam htjela povrijediti tebe, najmanje sebe.
bilo je teško krenuti dalje, ne više hvatati tvoj osmijeh,
smijati se tvojim glupim izjavama na mobitelu ionako već prestarom
da bi izdržao još koji tvoj poziv.
možda je to bilo jer je nakon toga uvijek bio prekriven suzama.
bilo nam je teško.
trudili smo se.
to je naša priča, ne?
nismo uspjeli.
ali moram ti reći da sam htjela, žarko sam htjela dalje.
nije išlo. nije išlo bez tebe.
sjećaš li se onih slatkih obećanja, planova, onih posebnih riječi
od kojih bi se tresli.
sjećaš li se onoga što smo često radili zajedno.
onog čitanja i pisanja.
mrzim čekanje, mrzim ga baš zbog tebe.
nemoj misliti da popuštam.
vrijeme leti neopisivom brzinom.
ne možeš ga zaustaviti.
ali još uvijek mislim isto.
možda je ovo još jedno tužno pismo dalekoj ljubavi.
možda je samo nada ili papir koji kao vjeran prijatelj sluša svaku moju patnju.
ne mogu više ne mogu ih više opterećivati.
gušim se u bezdanu života i propadam.
ali ti, dragi moj pjesniče pleši, pleši onako kako si sa mnom plesao.
dohvati nekog u svom beskraju.
nekog posebnog baš kao što si ti.
i voli ga onako čisto i cijelim srcem kako smo se mi voljeli.
voli tog nekog onako umjereno i pleši s njim.
sjećaš se da ples odnosi sve probleme?
nemam ti što više reći, ali idi molim te.
pusti me da krenem, da krenem dalje.
ali ne zaboravi i pleši jer znaš ono,
ma znaš ono kad plešeš i kad te gledam.
[volim tvoju patetiku.]
Post je objavljen 09.06.2009. u 19:28 sati.