Dugotrajna prošlost hrvatskog naroda uglavnom je bila protkana borbom za vlastitu opstojnost i sukobima sa različitim neprijateljima. U tim, nekad pritajenijim a počesto otvorenim posezanjima za hrvatskim prostorom zabilježene su primjene različitih metoda ali je primjena otvorene sile u kombinaciji sa blaćenjem zagovornika hrvatske slobode bila i ostala jedan od najčešćih oblika držanja Hrvata u pokornosti. Naravno, gola sila i teror kao i različita etiketiranja hrvatskih ljudi najčešće su primjenjivani u ime vladajućih sustava koji su hrvatski narod držali u pokornosti. I uvijek je takvo stanje rađalo prkos. Na scenu su u takvim trenucima stupali mladi ljudi koji su vođeni idealima s ciljem promjene nametnutog stanja bili spremni na osobne žrtve.
Jedan od takvih primjera dogodio se u ljeto 1972. godine. Naime, tih je ljetnih mjeseci, točnije 20. lipnja te godine, na područje tadašnje Jugoslavije, s ciljem pokretanja ustanka i rušenja komunističke Jugoslavije, ušlo devetnaest hrvatskih domoljuba. Svi odreda bili su članovi Hrvatskog revolucionarnog bratstva (HRB), tajne organizacije koja je osnovana 1961. u Australiji, a koja je s ciljem rušenja Jugoslavije i uspostave slobodne Hrvatske djelovala u Europi, SAD-u i Australiji. Danas, s vremenskim odmakom od trideset i četiri godine puno se realnije mogu sagledati okolnosti pod kojima je ta operacija planirana i izvedena, kao uostalom i njene popratne pojave. Naime, s današnjih se pozicija sa apsolutnom sigurnošću može kazati da je ova akcija izvedena iz potpuno domoljubnih razloga. Naime, dugogodišnji komunistički teror, prosvjedi hrvatskih studenata, tadašnja politička previranja bila su za Ambroza i Adolfa Andrića, Pavu Vegara i ostale pripadnike Bugojanske skupine uvjerljivi dokazi da je hrvatski narod spreman za ustanak i rušenje Jugoslavije. Nakon kratkih priprema organizirano je ljudstvo, naoružanje i logistička potpora i inicijalna skupina za dizanje ustanka ušla je u Jugoslaviju s jasno definiranom zadaćom pokretanja ustanka u Hercegovini, Lici i Dalmaciji. Skupina se već 20. lipnja 1972. našla u Sloveniji a već 25. lipnja bila je na planini Raduši u sukobu sa milicijom a nedugo zatim i sa aktivnim i pričuvnim snagama JNA. U sukobima koji su kasnije uslijedili poginulo je 15 članova te skupine, a neki su najprije zarobljeni, potom likvidirani. Četvorici se sudilo na sudskom procesu u Sarajevu.
Sama činjenica da je jugoslavensko partijsko vodstvo na čelu sa Josipom Brozom Titom u borbu protiv devetnaest hrvatskih domoljuba uključilo trideset tisuća pripadnika tadašnjeg SUP-a i JNA zorno govori o situaciji koja je u to vrijeme vladala u Jugoslaviji i strahu partijskog vrha i njemu podložnih sluga jugoslavenskog komunističkog režima. Bugojanska skupina je boreći se dva mjeseca protiv 30 tisuća jugoslavenskih vojnika, razbila je mit o moći jugoslavenske vojske i policije te o unutarnjoj koheziji i stabilnosti Jugoslavije. Ovih devetnaest mladića uzdrmali su temelje jugoslavenske tamnice naroda koji se nikada kasnije i unatoč državnom teroru, batinjanjima, političkim ubojstvima i drugim vidovima represije nikada više nisu stabilizirali. Devetnaest godina kasnije, Jugoslavija se jednostavno urušila a na tim ruševinama nastala je Republika Hrvatska. Proces hrvatskog osamostaljivanja, kao što znamo, onemogućavan je raznim metodama od kojih je velikosrpska agresija bila svakako najteža i najopasnija. I upravo u toj agresiji najveći dio tereta ponijeli su momci rođeni šezdesetih i sedamdesetih godina, odnosno generacije mladića rođenih u vrijeme ili nekoliko godina prije upada Bugojanske skupine. Ovakav jedan fenomen, svakako zaslužuje detaljnu analizu. Skupine neovisnih stručnjaka raznih profila trebali bi se primjenom znanstvenim metoda pozabaviti istraživanjem fenomena: zbog čega su mladići u čije je obrazovanje jugoslavenski sustav toliko puno ulagao zapravo završili onaj dio posla koji su započeli braća Andrići, Pavao Vegar te ostali članovi Bugojanske skupine ? Vjerujem da bi odgovor na ovo pitanje povijesno vrednovao ulogu i značaj Bugojanske skupine.
Komunistički kadrovi inkorporirani u današnji sustav onemogućavaju saznavanje istine o Bugojanskoj skupini
U vrijeme i nakon upada Bugojanske skupine jugoslavenska su režimska pera pokušavala na sve moguće načine obezvrijediti ovaj događaj, a istaknuti čuvari jugoslavenskog režima išli tako daleko da su u javnost sustavno proturali različite dezinformacije koje su imale za cilj umanjiti značaj ove akcije te na taj način sustavno zatirati svaku želju za hrvatskom samostalnošću. Naravno, sve te aktivnosti koordinirale su tajne jugoslavenske službe koje su preko sebi odanih novinara i režimskih pisaca raznih profila pokušavali omalovažiti viteški pokušaj članova Bugojanske skupine. I unatoč činjenici da Jugoslavije nema već petnaest godina malo se toga promijenilo. Sluge jugoslavenskog komunističkog režima u međuvremenu su završili transformaciju u demokrate europskog profila i nekadašnje su beogradske šefove zamijenili moćnicima današnjice. I upravo zahvaljujući takvoj transformaciji i danas se nalaze na ključnim mjestima u državnim strukturama, gospodarstvu i medijima. Zahvaljujući njima istina o Bugojanskoj skupini kao i mnoge druge tajne iz tog doba i danas je obavijena velom misterije.
Fumić ne želi govoriti o rezultatima istrage
Zanimljivo je da je jedan od istražnih sudaca u postupku protiv članova skupine bio i Ivan Fumić, bivši vojni sudac i republički sekretar za pravosuđe, a danas član Predsjedništva Saveza antifašističkih boraca i antifašista Hrvatske. Štoviše, Fumić je jedan od možda posljednjih živućih neposrednih svjedoka toga procesa. Fumić je u to vrijeme radio kao vojni istražni sudac u Zagrebu, ali je zbog sudskog procesa Bugojanskoj skupini poslan nakratko u Sarajevo kao ispomoć. Prema vlastitom priznanju, izrečenom prošle godine u izjavi za jednu hrvatsku dnevnu tiskovinu, Fumić je bio jedan od istražitelja i saslušavao je četvoricu preživjelih članova Bugojanske skupine : Đuru Horvata, Vejsila Keškića, Mirka Vlasnovića i Ludvika Pavlovića. Bila je to velika istraga, ne samo protiv te četvorice nego i protiv niza drugih ljudi koji su u Jugoslaviju ušli s putovnicom, kazao je tom prigodom Ivan Fumić. Fumića starost ne onemogućava da u današnjoj Hrvatskoj zajedno sa svojim istomišljenicima velikosrpsku pobunu iz lipnja 1941. veliča kao antifašistički ustanak. Međutim, zavjet šutnje ga očito sprječava, kao i njegove istomišljenike, da progovore o istrazi i suđenju pripadnicima Bugojanske skupine i njihovim simpatizerima.
Prema autentičnim dokumentima, Sudsko vijeće Vojnoga suda u Sarajevu koje je vodilo ovaj proces činili su: pukovnik Aleksa Bilan (predsjednik) i pukovnik Luka Novak te suci porotnici: pukovnik Salih Zaimović, potpukovnik Ratko Šubat, potpukovnik Ivan Aušperger, te zapisničarka Anka Krnjajić.
Vrhovni vojni sud u Beogradu, koji je razmatrao prvostupanjsku presudu bio je sačinjen od: general bojnika dr. Vuka Gozze-Gucetića (predsjednika) i pukovnika Radovana Marića te sudaca porotnika: pukovnika Jerke Borasa, pukovnika Antuna Lovrića i potpukovnika Ive Grege, te zapisničara satnika Petra Miličevića.
Dvadesetogodišnje robijanje Lovre Solde
Uvidjevši kako je vrijeme za podizanje ustanka pogrešno odabrano, «Bugojanci» su se već nakon sukoba kod Rumboka 27.lipnja podijelili na nekoliko manjih skupine nadajući se da će tako lakše pronaći izlaz iz obruča daleko nadmoćnijih snaga Milicije i JNA. U jednoj skupini tako su se našli Ambroz Andrić, Mirko Vlasnović, Vidak Buntić i Pavo Vegar. U narednih nekoliko dana oni su se preko Vrana, Čvrsnice i Čabulje uspjeli spustiti u rajon Mostarskog blata a odmah zatim su se preko brda Trtle uputili prema Ljubuškom. Ono što se, rekonstruirajući dostupne izvore i izjave očevidaca, sa sigurnošću može utvrditi svakako je činjenica da su spomenuta četvorica koncem prve polovice srpnja nekoliko dana boravili na tromeđi čitlučke, ljubuške i širokobriješke općine. Nekoliko istraga koje su komunističke vlasti vodile kasnije a napose nekolicina izrečenih sudskih presuda ukazuju na činjenicu da su Andrić, Vlasnović, Buntić i Vegar u tom području imali jako dobru potporu lokalnog stanovništva. U prilog toj tvrdnji idu i dokumenti iz sudskog spisa Lovre Solde Šetkušića koga su tadašnje komunističke vlasti uhitile 02. kolovoza 1972. godine. Nedugo zatim Soldo je osuđen na desetogodišnju robiju a razlog njegovog robijanja, koje je odležao u cijelosti, jasno je navedeno organiziranje potpore Andrić-Vegarovoj skupini. Zanimljivo je istaći da ovo nije jedino njegovo robijanje. Prvi puta je uhićen 1938.godine, te je zbog dijeljenja letaka sa hrvatskim sadržajem osuđen na godinu i pol zatvora. Početkom 1941. godine mobiliziran je u staro-jugoslavensku kraljevsku vojsku a njegova uloga u travanjskim događanjima 1941. godine bila je iznimno djelatna. Naime, sa skupinom istomišljenika, u kojoj su bili Mirko Lesko, Dane Miloš, Bože Skoko i drugi, uspijeva obiti skladište kraljevske vojske u Mostaru, naoružati se te prebaciti u Trebižat kod Čapljine, gdje su narednih dana pružili žestok otpor četnicima i kraljevskoj vojsci. Završetak rata dočekao je kao invalid, u rodnom Ograđeniku.
Zajedno sa bratom i sinom Ivanom uhićen je 24.lipnja 1945. godine, nakon čega mu se gubi svaki trag. Kasnije se saznalo da je bio prutalno otet od strane OZNE i nekoliko mjeseci bio zatočen u jednoj jami. Nakon toga prebačen u mostarski zatvor iz koga je pušten nakon sedam mjeseci. Sredinom 1947. godine, pod prijetnjom smrću, bježi iz Hercegovine ali uskoro ponovo biva uhićen i doveden u Mostar, gdje je osuđen na višegodišnju robiju. U Zenici je odležao sedam godina a u rodno mjesto se vratio u jesen 1954. godine. Preminuo je kao 84.-godišnjak u rodnom Donjem Ograđeniku 01.travnja 1994. godine. Hrvatsko društvo političkih zatvorenika iz Čitluka postavilo je spomen ploču na njegov grob a njegovu rodnu kuću preuredilo u Spomen dom.
Direkt / Mostar
Post je objavljen 05.06.2009. u 15:18 sati.