Hrvatska vojska se po zapovijedi Franje Tuđmana povukla iz Bosanskog Broda i prepustila Posavinu Vojsci Republike Srpske, izjavio je prije nekoliko dana Sefer Halilović, ratni zapovjednik Armije BiH za Radio Slobodnu Europu. Potpuno srpsko ovladavanje prostorom Posavine i etničko čišćenje koje je nakon toga uslijedilo, prema Halilovićevom mišljenju je, opet, posljedica navodnog dogovora Tuđman-Milošević. Naravno, pri tome Halilović, kao i ostali zagovornici ove teze, ne nudi nikakav dokaz kojim bi koliko-toliko potkrijepio ovu iznimno klimavu i nikada i ničim dokazanu tezu. U spomenutom je razgovoru Halilović iznio i vrlo zanimljivo promišljanje o HVO-u. Upitan što misli o ulozi HVO-a u obrani BiH, ratni zapovjednik Armije BiH i osoba pod čijim su se zapovijedanjem dogodili monstruozni zločini nad hrvatskim civilima u Grabovici i Uzdolu kazao je kako su, po njegovom mišljenju, naravno, postojala dva HVO-a. «Jedan je bio Bobanov koji je djelovao kontra države i jedan koji je bio u strukturi Armije BiH», naglasio je tom prigodom ratni zapovjednik Armije BiH Sefer Halilović.
Prijeratni suradnik KOS-a
Prema podacima do kojih je Uprava sigurnosno-informativne službe (SIS) Hrvatske vojske došla u sklopu operativne akcije «Janjičar», Sefer Halilović je kao oficir JNA bio višegodišnji suradnik KOS-a. U obavještajnoj akciji koju je od 1989. do 1991., pod kodnim imenom «Štit», provodila beogradska središnjica KOS-a, Halilović je bio angažiran u akciji uhođenja i prisluškivanja čelnih ljudi HDZ-a u istočnoj Slavoniji. Prema vlastitom iskazu, kojeg je 5. studenoga 1993., odnosno nedugo nakon neuspjeha napadne operacije «Neretva 93», dao Centru službi sigurnosti Sarajevo, Halilović je u predratno vrijeme prikupljao informacije i prisluškivao Vladimira Šeksa, Branimira Glavaša i druge čelnike tadašnjeg HDZ-a u Osijeku, Đakovu, Vinkovcima i drugim mjestima u Slavoniji. O informacijama do kojih je došao obavještavao je, kako ističe u iskazu, generala Aleksandra Aksentijevića a prema vlastitom priznanju doznao je i pojedinosti o formiranju ZNG-a i uvozu naoružanja iz Njemačke i Mađarske, tvrdeći da su to naoružanje uvozili «hrvatski ekstremisti» zbog stvaranja i naoružavanja «paravojnih jedinica HDZ-a», kako je u svom iskazu nazvao prve postrojbe ZNG-a.
Uspoređujući Haliloviću prijeratnu djelatnost i njegovu ulogu u KOS-u sa njegovim posljednjim izjavama nedvojbeno je da se još jedanput točnom pokazala ona narodna da «vuk dlaku mijenja ali ćud nikako». Halilović je, naime, kao oficir JNA i suradnik KOS-a u predratnom razdoblju, dovoljno znao o snazi JNA i njenim operativnim planovima a sudeći prema iskazu koji je 1993. godine dao Centru službi sigurnosti Sarajevo dovoljno je znao i o ljudstvu te količini i vrsti naoružanja kojom je na početku rata raspolagala hrvatska strana, odnosno «paravojne jedinice HDZ-a», kako je prve postrojbe ZNG-a nazivao u svojim obavještajnim izvješćima namjenjenim njegovim beogradskim šefovima.
Naravno, Halilović se nije, a što bi kao profesionalni vojnik svakako trebao, upuštao u analizu ljudstva i naoružanja kojim su u to vrijeme raspolagale dvije strane. Nego je iznoseći paušalne ocjene i ničim dokazane teze pokušao dati svoj doprinos daljem širenju dobro poznate teze o navodnoj hrvatsko-srpskoj agresiji na BiH. Takvim postupkom Halilović se opet deklarirao kao sluga onih središta moći koji svojom politikom pokušavaju umanjiti stupanj odgovornosti jedinog agresora. Pokušavajući pri tome ravnomjerno podijeliti krivnju između agresora i žrtve. Uspoređujući samo ovdje spomenute Halilovićeve iskaze date u vremenskom rasponu od šesnaest godina samo se po sebi nameće pitanje: Zbog kojih sve razloga Sefer Halilović ne govori istinu?
Zašto Halilović šuti o aktivnostima JNA u Bosanskoj Posavini?
Govoreći o povlačenju Hrvatske vojske iz Bosanske Posavine, koncem travnja i početkom svibnja 1992., Halilović želi ostaviti dojam kako su postrojbe Hrvatske vojske u to vrijeme bile respektabilna vojna snaga koja je imala potpuni vojnički nadzor nad tim prostorom BiH. Što uopće ne odgovara istini. Naravno, većina činjenica iz tog razdoblja uglavnom je poznata mnogima, pa tako i Seferu Haliloviću. Naime, Halilović zasigurno zna većinu, a možda i za sve aktivnosti banjalučkog i tuzlanskog korpusa JNA koje su ove dvije postrojbe JNA poduzele u drugoj polovici 1991. godine.
Svakoj prosječno informiranoj osobi koju ova materija zanima, pa tako i Seferu Haliloviću, poznati su čak i detalji vezani za borbene aktivnosti banjalučkog korpusa tijekom druge polovice 1991. godine u zapadnoj Slavoniji. Zahvaljujući upravo tom korpusu, koji je Republiku Hrvatsku napadao s teritorija BiH, JNA je uspjela ovladati najvećim dijelom zapadne Slavonije, odnosno prostorom od Save do Papuka. Nadljudskim naporima hrvatskih dragovoljaca osujećena je srpska nakana prodora do Virovitice, čime bi sjeverna točka velikosrpske crte snova bila pretvorena u realnost. Seferu Haliloviću je, također, iznimno dobro poznato da je upravo u tijeku tih borbi, odnosno 25.rujna 1991., Vijeće sigurnosti UN-a donijelo rezoluciju o općem embargu na uvoz svih vrsta naoružanja i vojne opreme u SFRJ, čime je Miloševićevom ratnom stroju dana mogućnost da na brzinu «ognjem i mačem» pokori nenaoružani hrvatski narod. Odgovor na pitanje zbog čega Milošević nije uspio, a imao je pod nadzorom u to vrijeme treću vojnu silu u Europi, leži upravo u Republici Hrvatskoj i dr. Franji Tuđmanu, što Seferu Haliloviću, očito je, iznimno smeta.
Seferu Haliloviću poznate su i pripremne aktivnosti Tuzlanskog korpusa, odnosno 17. korpusa JNA, realizirane u rujnu i listopadu 1991. godine. Tako bivši agent KOS-a i ratni zapovjednik Armije BiH jako dobro zna da je zapovjedništvo Tuzlanskog korpusa koncem rujna i početkom listopada 1991. godine na prostoru Bosanske Posavine formiralo dva «izmeštena zapovedna mesta». Zapovjedništvo tih "izmeštenih" snaga JNA zaduženih za zapadni dio Bosanske Posavine, odnosno za općine Bosanski Brod, Derventu, Doboj i Modriču, stacionirano je u selo Podnovlje u blizini Doboja. Ovo selo je, prema mišljenju Halilovićevih kolega iz JNA, imalo izniman operativno-taktički značaj, a temeljni razlog za to su cestovni pravci koji se križaju u spomenutom mjestu. Kroz ovo selo, naime, prolaze cestovni pravci Bosanski Šamac - Sarajevo, odnosno Bosanski Brod - Tuzla a u neposrednoj blizini ovog sela nalazile su se u to vrijeme i dobro opremljene vojarne JNA u Derventi, Doboju i Tuzli.
Drugo «izmešteno zapovedno mesto», formirano je za istočni dio Posavine, odnosno za općine Brčko, Bosanski Šamac, Gradačac, Modriča, Odžak i Orašje, a zapovjedništvo tuzlanskog korpusa JNA razmjestilo ga je u Pelagićevo, selo smješteno na križanju putnih pravaca Tuzla-Orašje i Bijeljina-Banja luka.
I ova činjenica je i te kako poznata Seferu Haliloviću. Međutim, Halilović je jednostavno pokušava prešutjeti. Naravno, takvi Halilovićevi postupci nisu iznenađujući. Ukoliko bi, naime, usporedo sa svojim konstrukcijama o navodnoj Tuđmanovoj prodaji Bosanske Posavine, istovremeno progovorio i o ovome, sam bi denuncirao tezu koju on i njegovi zaštitnici godinama šire.
Stoga, Sefer Halilović i postupa ovako površno. Prešućuje povijesne činjenice a u javnosti širi teze bez bilo kakvog uporišta. I vrapcima na grani je valjda jasno da je Bosanska Posavina bila sastavnim dijelom SFRJ u razdoblju između 1945. i 1992., tako da u tom razdoblju tamo nisu mogle postojati nikakve tajne a najmanje Tuđmanove postrojbe. Isto tako, svakome pojedincu koji pred sebe stavi običnu kronologiju političkih i ratnih događanja u Hrvatskoj i BiH postat će vidljivo koje su i kakve političke, sigurnosno-obavještajne i vojne pripreme obavili pripadnici JNA, SDB-a i KOS-a u razdoblju između lipnja 1991. i travnja 1992. godine u Bosanskoj Posavini. Svima osim ratnom zapovjedniku Armije BiH.
Samoorganiziranje Hrvata najzaslužnije za opstanak BiH
Ogromnoj većini hrvatskog naroda u BiH postalo je već 1991. sasvim vidljivo kako će nakon Republike Hrvatske na red doći i agresija na BiH. Odnosno na hrvatski i bošnjački narod. Hrvatski narod u BiH je, stoga, već koncem 1991., u suradnji s Republikom Hrvatskom počeo obrambene pripreme koje su, što je bilo sasvim logično te politički i vojnički opravdano, svoju obranu počeo organizirati na četiri težišna uporišta: Livanjsko-duvanjskom, neretvanskom, srednjobosanskom i posavskom. Tadašnji politički prvaci hrvatskog naroda u BiH bili su na ovakav način prisiljeni iz prostog razloga što je njihov prirodni politički saveznik Alija Izetbegović u to vrijeme još uvijek vjerovao Slobodanu Miloševiću i velikosrpskoj klici okupljenoj oko Saveznog sekretarijata za narodnu obranu i Generalštaba JNA. Pozivajući JNA da dođe u BiH Izetbegović je zapravo omogućio Miloševiću da u tišini okupira BiH te je na taj način zadrži u okvirima «krnje» Jugoslavije. Kako se izbjegao ovaj po hrvatski narod iznimno poguban scenarij političko vodstvo hrvatskog naroda u BiH krenulo je u već spomenuti oblik političkog i vojnog samoorganiziranja što je u konačnici dovelo do zaustavljanja agresorske JNA u Livanjskom polju i dolini Neretve a istovremeno je obranjena i srednja Bosna. Upravo zahvaljujući tom organiziranju obranjena je državnost BiH. I upravo u toj činjenici skriva se istina koja Seferu Haliloviću i njegovim istomišljenicima nikako ne ide u prilog. Stoga se Halilović vrlo negativno izražava o «Bobanovom HVO-u», kako on naziva postrojbe Hrvatskog vijeće obrane HZ Herceg-Bosne. Naravno, Halilović jako dobro zna da su upravo te postrojbe najzaslužnije za obranu Livna i Tomislavgrada; Mostara, Čapljine, Konjica i Stoca; Viteza, Busovače, Novog Travnika i mnogih drugih mjesta. Upravo je ta obrana, organizirana kroz HZ Herceg-Bosnu, obranila Bosnu i Hercegovinu ali i južni dio Republike Hrvatske. Zasluge HVO-a za obranu BiH Seferu Haliloviću su, očito je, «trn u oku». I ne samo njemu. Ta činjenica smeta svima onima koji žele širiti mit o Armiji BiH kao jedinom vojnom faktoru zaslužnom za opstanak BiH. Međutim, činjenice im nikako ne idu u prilog. Stoga im i trebaju konstrukcije, poput ove Halilovićeve.
Plaća li Halilović cijenu zbog oslobađajuće presude ?
Pokreti postrojbi JNA u drugoj polovici 1991. i samoorganiziranje srpskog naroda pod vodstvom Karadžićevog SDS-a dovelo je i do samoorganizioranja hrvatskog naroda u Bosanskoj Posavini. Naravno, hrvatski narod u tim trenucima nije mogao ništa očekivati od službenog Sarajeva pa su stoga sve oči hrvatskog naroda u tom dijelu bile uperene prema Slavonskom Brodu, Vinkovcima, Osijeku i dalje prema Zagrebu. Samoorganiziranje Hrvata i najvećeg djela Muslimana u tom području olakšano je zahvaljujući činjenici da je najveći dio nesrpskog pučanstva u tim područjima živio u homogenim cjelinama, što je samo po sebi pogodovalo samoorganiziranju i kasnijoj obrani. Sve ove činjenice Sefer Halilović također jako dobro poznaje. Zna Sefer Halilović, isto tako, da su regularne postrojbe Hrvatske vojske ušle na teritorij Bosanske Posavine tek nakon međunarodnog priznanja BiH. Cilj tog ulaska bila je zaštita hrvatskog i bošnjačkog naroda koji je bio izložen brutalnoj velikosrpskoj agresiji ali i postavljanje sustava aktivne obrane na koju je prema međunarodnim konvencijama Republika Hrvatska imala puno pravo. Nekadašnji agent KOS-a i ratni zapovjednik Armije BiH, isto tako, zna da su postrojbe Hrvatske vojske na prostor tada već međunarodno priznate BiH ušle tek u prvoj polovici travnja 1992. i to na temelju «Zagrebačkog sporazuma» čije je potpisivanje izričito zahtijevao njegov tadašnji šef Alija Izetbegović. Seferu Haliloviću je također poznato da je Hrvatska vojska ušla isključivo u područja naseljena nesrpskim narodom i niti jednog trenutka nije u potpunosti ovladala tim prostorom niti je, zajedno s tamošnjim postrojbama HVO-a, stigla obaviti sve pripremne predradnje bitne za dugoročni nadzor nad tim prostorom. Haliloviću je, svakako, znan i izniman značaj tog prostora, kako za Karadžićeve, tako i za tada pobunjene Martićeve Srbe. Bivšem KOS-ovcu zasigurno je poznato da tim prostorom prolazi komunikacijski pravac koji je bio od strateškog značaja za Slobodana Miloševića. Sve mu je to kao dugogodišnjem vojniku profesionalcu poznato a opet prešućuje činjenice, šireći istodobno laži. Halilović se očito vodi onom narodnom da «sto puta ponovljena laž postaje istinom». Na koncu se postavlja dvojba: Zbog čega sve ovo Haliloviću uopće treba?
Prvi je razlog, zasigurno, već spomenuta teorija o Armiji BiH kao jedinom vojnom faktoru zaslužnom za opstanak BiH, čemu činjenice ne idu u prilog. Drugi razlog je svakako predizborna kampanja, koja je u BiH upravo u tijeku, te činjenica da se Halilović nalazi na čelu političke stranke koja pod svaku cijenu želi pridobiti naklonost bošnjačkog biračkog tijela. Treći, i po svemu sudeći, najveći razlog leži prema nekim saznanjima u činjenici da je Sefer Halilović, i unatoč tome što mu je dokazano planiranje i koordiniranje svih aktivnosti u operaciji «Neretva 93» oslobođen haških optužbi. I četvrti razlog, po mnogima je njegova prijeratna, a prema nekim tvrdnjama, i ratna te poratna suradnja s KOS-om i nekim inozemnim obavještajnim službama.
Direkt / Mostar
Post je objavljen 04.06.2009. u 15:03 sati.